Tačka naopačka

„Tačka naopačka“ je dečiji izraz i ona postoji samo u jeziku kao rima, vrsta onomatopeje. Doduše, svaka je tačka „naopačka“ gleda li se odozdo ili odozgo, pa je to i svet, već duže vremena okrenut naglavce.

Srbija je, međutim, jedna izrazita „tačka naopačka“. Kod nas država, pre svega, visi naglavce i nema nameru da se uspravi. Da je Vučićev režim nešto naopako, to dokazuje sam taj režim. Njegovi kapaciteti da sve izvrne u svoju suprotnost kolosalni su, jer mu je u središtu praznina. Identifikuju ga kao kriminalnu, pljačkašku, uzurpatorsku vlast, što je tačan opis po delima, ali te identifikacije prikrivaju više nego što otkrivaju da je u stvari bez identiteta: zato se ideološki sam identifikuje sa onim što je od njega suprotno, sa svojom naopakom prirodom.

Teško je naći, čak i u šarolikoj političkoj istoriji sveta, pojavu koja je uvek iznova kopija, simulacija, preokrenut i perverzni otisak suprotnosti. Doduše, postojali su slični režimi, vezani za tzv. totalitarne vladavine. Musolinijev fašizam je glumatao da brine o masama, ali je bio eksluzivna vlast u rukama jednog diktatora i njegove posluge. Hitlerov nacizam je lagao da je za mir, a sve vreme pripremao rat. Lenjinovi boljševici su – to je brzo pokazao Staljin – vladao u ime proletarijata, ali se nikad nije proletarijat više eksploatisao i onda tamanio nego pod njima. Da trenutni režim u Srbiji pokazuje profašističke, totalitarne namere dokazuje opet on sam, jer ne želi da ispusti iz ruku nijednu, makar i marginalnu opštinu, nijedan odbor, nijednu poru društva.

Teško je boriti se protiv simulakruma, jer je simulakrum avet, sablast, vampir, ni tamo ni ovamo, i živ i mrtav, i stvaran i nestvaran. Njegova jedina ideja je da opstane na vlasti isisivajući krv iz svih socijalnih vena. Vrhunac je redovno kopiranje studentskih akcija: ako oni zakažu i održe miting, to onda mora i režim; ako krenu po Srbiji u svaki gradić i selo, eto onda po Srbiji ministara, Brnabićke, pa i samog Vučića; ako načine nalepnice „studenti pobeđuju“, eto oblepljenih ulica parolom „Srbija pobeđuje“. Vlast glumi državu (a od nje uzima samo silu i pare), država glumi društvo, pa se otuda vođa i njegov režim izjednačuju sa samom Srbijom.

Izgleda da se ova opšta logika simulacije primila, i ne samo kod onih kojima razni „informeri“ peru mozak 24/7 i mržnju na sve druge direktno ubrizgavaju u vene, vampirski onda sisajući krv za održavanje aveti na vlasti, nego se primila ili prima i kod suprotne strane. Ako su „beli listići“ pomogli, makar sa ruba, rušenju koliko-toliko začetaka demokratije u Srbiji 2012. godine, dovođenjem Tome iz Bajčetine na vlast, a onda i samog Vučića, oni se opet javljaju u gunđanjima domaće političke čaršije protiv najozbiljnijeg protivnika režima, protiv Studentskog pokreta. Jedinog koji bi mogao da pobedi na izborima.

Juče ili prekjuče je tako jedan prerano izvikani pisac, još ljut što su mu sklonili ukrajinsku i palestinsku zastavu sa jedne šetnje studenata – jer je promašio mesto i skup za takve zastave – iz svog zlopamćenja ocenio kako je Studentski pokret načinio „oštar zaokret udesno“, stao na „antievropsku stranu“, čime je taj Pokret sebe izjednačio sa režimom. Medijska čaršija je odmah to radosno prenela. Ali je i Evropa nešto vrlo različito, pa teško da je EU, ako je na to mislio, a mislio je, levičarska, dokle god desničarka Ursula fon der Lajen predvodi EU vlasti podrškom takođe desničarske političke grupacije u EU parlamentu, grupacije stranaka među kojima je i Vučićeva stranka i koji su još uvek njegovi zaštitnici, ne iz interesa demokratije u Srbiji, već iz kolonijalnih interesa krupnog kapitala što je danas, na žalost, još uvek EU.

A zlopamćenje tog pisca je samo jedan od sličnih glasova, novih „belih listića“. I oni su kopija „belih listića“ iz 2012. godine, već tada „tačke naopačke“ domaće uvrnute politike. Kad neki čaršijski „influenser“, uvek na spid dajalu producenata vesti „objektivnog“ novinarstva, zagrmi protiv ovog ili onog govornika sa studentskog skupa, iza toga stoji gromada taštine (stoga i praznine) koja zapravo kaže: „Što on? Ili ona? Što ne ja?“

Pa se onda izvlače, iz heterogenosti Studentskog pokreta, ove ili one reči. Možemo se donekle složiti da studentski „Memorandum o Kosovu“ nije valjano sročen – naglasak je trebalo staviti na univerzalna ljudska prava sistematski i ozbiljno kršena u slučaju tamošnjih Srba, i to svakodnevno, više nego na tzv. identitetska pitanja i istorijska prava – ili da je loše naslovljen – podseća na tzv. Memorandum SANU, tzv. jer je SANU nije bila autor tog nedovršenog spisa iz pera šačice tadašnjih svojih članova – a zaboravljaju se ne samo opšti zahtevi Studentskog pokreta – zakonitost u radu države, javnost tog rada, odgovornost za postupke, jednakopravnost svih, što čini srž svake demokratije – već i konkretna izjašnjavanja o recimo radničkom zakonodavstvu, zdravstvenom urušenom sistemu, pravednijoj raspodeli društvenog bogatstva, solidarnosti sa siromašnima i obezvređenima, uništenoj kulturi – što sve pripada, ako se gleda iz tradicionalne ideološke podele, levom spektru ideja i vrednosti.

Zamerao se navodni nedostatak političke „artikulacije“ kod studenata. To ne samo da nije tačno – prvi i rani zahtevi Pokreta bili su već dovoljno jasni i glasni da pokrenu masovne proteste – nego se smelo s uma da Pokret nije stranka, da nije partijski homogen već heterogen, da povezuje različite struje, ideje i energije, i da to nije zarad neke catch all strategije, već zarad održanja samog Pokreta kao ideološki, politički i akciono heterogenog. Pa se onda zameralo da nije unapred objavio svoje kandidate za izbore – što su, je li, svi ostali već objavili, zvanična opozicija kao i sam režim. Navodno bi time trebalo „personalizovati“ Pokret. Razlog da još nije vreme i da bi se time samo budući kandidati izložili medijskom linču režima ne uzima se u obzir, kao i da nije ključna „personalizacija“ – nove „vođe“, „lideri“, politički „baroni“ – već da Studentski pokret hoće institucionalnu promenu države, veliki zaokret u shvatanju i načinu vođenja politike, čemu je preduslov skidanje Vučićevog režima sa vlasti.

Reč je o maratonu, a ne sprintu. Prebrza „rešenja“, razne „prečice“ i „lomljenje preko kolena“ upravo su doveli Srbiju do stanja jedne „tačke naopačke“. Za razliku od političke čaršije, naročito one po raznim opozicionim strankama, studenti su naučili lekcije koje ta čaršija nikad nije savladala: da sa političkim izbornim telom kakvo je danas u Srbiji – sa uplašenima, rezervisanima, marginalizovanima, opreznima i sklonim konzervativizmu, što je većina glasača – valja postupati oprezno. Đinđić je to umeo. Ne samo da treba izbeći svako nasilje – a nasilje studenti trpe na svakom koraku – već valja u svakom koraku biti strpljiv. Politička ponuda se, po strani od catch all slogana, brzopleto i glupavo pripisanog studentima od strane malo pismenih novinara, mora izneti stvarnom a ne izmaštanom glasačkom tržištu. Jedino se tako može pridobiti izborna većina. I jedino tako se onda može doći do prvih pravih izbora, gde bi i luzeri iz opozicija možda imali neke šanse.

Sve drugo su privatne fantazije ostrašćenih kibicera, ma sa koje strane dolazili.