Čitam, a šta ću, prepričan razgovor novinara Insajdera sa Adnanom Ćerimagićem iz berlinske kancelarije Inicijative za evropsku – ništa manje nego – stabilnost. To je tzv. think-tank – i više tank nego think – ustanova koja ima i svoje lokalne ogranke, pa i beogradski, evro-lobiste razne sojte i mojte. Navatalo Adnana da se očita povodom, kako se brzo kaže, „utiska nakon izborne noći da su u Briselu bili iznenađeni ne samo rezultatima izbora već i događajima koji su usledili nakon zatvaranja biračkih mesta u Srbiji”. I Adnan pošteno dodaje „da su svesni da su Evropska unija i njena verodostojnost u Srbiji na veoma niskom nivou, ali da su se njeni najznačajniji predstavnici ipak snašli u novonastaloj situaciji”.
Ovo prvo je tačno, drugo upitno. Jer se odnosi na svima poznate persone, kaže u nastavku Ćerimagić: „Tri ključne osobe, Košta, Fonderlajn i Kos, izdali su saopštenja u kojima su rekli da razumeju zašto je došlo do protesta, razumeju na kojoj platformi je studentska lista dobila izbore, i da barem u tim delovima, kada govorimo o pravosuđu, medijima, sigurnosti, ali i kvalitetu izbornog procesa, da tu Evropska unija može i želi pomoći. A sve ostalo, naravno, kada vidimo obrise Vlade i njihovog programa”.
Zašto (barem) upitno? Pa zar „Košta, Fonderlajn i Kos”, da ih pišemo onako ih piše Insajder, nisu imali dve – dve, dve, DVE – godine da upotrebe svoju sposobnost za razumevanje – ta se sposobnost zove neiskvaren razum – i skapiraju šta-ko-gde-kak0-zašto? Pa i više od DVE godine, još onda kad su prvi put mogli da pročitaju bio-depešu o tome ko je AV, šta je radio, šta govorio („za jednog Srbina mi ćemo 100 Muslimana”, na primer), i kakve su mu namere sa državom Srbijom? Teško mi je da verujem da njihove diplomate nisu poslale takvu depešu. Čak i da su muljali i farbali, jer je diplomatama u samo ime njihovog zanata upisano da su dvolični, pa da su stoga majstori muljanja i farbanja, praznog govora i krečenja u dugine boje za svakoga po nešto, „najznačajniji predstavnici EU („Košta, Fonderlajn i Kos”) mogli su da iz svojih kompjuterskih arhiva izvuku makar ulogu AV-a u ratnim godinama devedesetih.
Zašto nisu, nego su davali vrlo aktivnu podršku domaćem autokrati koji je skoro deceniju i po devastirao državu Srbiju?
Zbog tzv. briselskog stola, pre svega.
„Briselski sto” je izraz (aludira, naravno, na „švedski sto”) za pregovore utroje, Briselske birokratije, Beograda i Prištine. Na tom stolu ima samo jedno jelo: a to je da se dovrši i „međunarodno pravno” ono što NATO 1999. ratno učinio, odvojio Kosovo od Srbije. To je jelo začinjeno tako da Beograd proguta preliv od proliva, a da se onda poslastica – puno priznanje Srbije novostvorene Republika e Kosovës – torta sa NATO znakom, ravnokrakom krstačom u krugu s dve lebdeće crte levo i desno, podeli na parčence koje će gricnuti Brisel i Priština a najveći deo odneti na poklonjenje u Vašintgon.
„Briselski sto” ostaje, podseća i sagovornik Insajdera: „ministar spoljnih poslova Litvanije izjavio da Evropska unija može da sarađuje sa Studentskom listom na temama koje su joj važne, ali da će geopolitičko pitanje na kraju biti presudno za ulazak Srbije u EU”. Lično bih Ćerimagiću savetovao da savetuje iz Berlina Brisel a ovi Litvance da više sarađuju sa Studentskim pokretom, nego Listom, i nije u pitanju finesa (znamo da diplomatske birokrate lakše obavljaju posao u četiri ili šest očiju sa administrativnim pandanima vlasti, buduće vlasti), nego je tvrda činjenica da su pobedili studenti, a Lista je samo jedan od parlamentarnih izraza te pobede. Izvolite, predstavite studentima svoju ponudu a ne samo „briselske sto” sa NATO torticom priznanja.
Jer studenti znaju da su i Briselski sporazum iz aprila 2013. i Sporazum o putu ka normalizaciji odnosa Kosova i Srbije iz 2023. godine manje ili više ništavni, i to zalugom Brisela. Prvi je predviđao formiranje tzv. Zajednice srpskih opština, od čega ništa, a drugi je zapravo francusko-nemački („ohridski”) predlog, stavljen na znanje i prihvaćen klimanjem glave Vučića i Kurtija pred već bivšim šefom EU diplomatije Boreljom (danas uhljebljenog u jedan barselonski think-tank diplomatskog biznisa) i ondašnjim „specijalnim pregovaračem” Lajčakom (pomenutog u dokumentima o seksualnom mega-makrou Epstinu, a spočitava mu se i korupcija). Umesto ovog duplo ništa potreban je nov i verodostojan dijalog Brisela, Beograda i Prištine o gomili pitanja, bezbednosti i garancijama za bezbednost, sve gorem i gorem položaju Srba na Kosovu, verskom i kulturnom nasleđu, ekonomiji itd. itd.
EU svakako ostaje sila, ekonomska i politička, na koju treba paziti. Šta će biti sa tom silom ako u FR pobedi Lepenka, a AfD u DE, to je veće pitanje nego što na njega može odgovoriti ma koji think-tank u Briselu, Berlinu ili Barseloni. Iz razloga krupnog kapitala i njegove potrebe za ogromnim evropskim tržištem EU će verovatno opstati, ali na šta će ličiti malo ko se usuđuje da kaže. Srbija kao država ima i iz budućnosti – a ne samo iz prošlosti podrške grupe „Košta, Fonderlajn i Kos” Vučićevoj ekstremnoj i profašističkoj autokratiji – razloga za oprez prema Briselu. A naročito prema „geopolitičkom pitanju na kraju presudnom za ulazak Srbije u EU”, kako to formuliše litvanski šef diplomatije, jer se „ulazak Srbije u EU” već dugo spominje samo kao otrcani vic. I tamo i ovde.
Kao sila EU može da postavlja uslove. Ali kao sila. Kao pamet, ta je pamet niskog kvaliteta. I to ne može nadomestiti nikakav think-tank.