„Robija, bre!“

Beše to jedna od prvih parola koju sam video na studentskom protestu, ispred rektorata u decembru 2024. I mnogo veća nego ova čiju sam sliku izbunario na netu.

Zašto sam je se setio?

Branislav Klanšček svoje „reagovanje“ na raniji intervju NIN-u Radeta Veljanovskog poentira uzvičnikom „Ostavite RTS na miru!“

Bivši predsednik Upravnog odbora državne televizije, umalo i njen prvi čovek, nekad samo producent sa srednjom školom, danas komunikolog i posle završetka mandata između 2021. i 2025. direktor Službenog glasnika, član „Dosta je bilo“, pa kandidat „Šta radite bre – Marko Bastać“, pa, kako je Nova jednom navela iz tadašnje službene njegove biografije, „član SKOJ-a“, treba da, zajedno sa čitavim rukovodstvom državne televizije – ističem taj izraz: državne televizije, baš zato što su je oteli da ne bude „javni servis“ – verovatno završi u zatvoru. Možda i ne, jer mi je sumnja jača od nade.

Evo zašto. Jer su naše pare – pare građana koje je bivša republička vlast presipala iz budžeta u kasu Televizije – korišćene u svrhe puke propagande Vučićevih šešeljevaca, umesto da ta televizija bude informativno glasilo po Zakonu. Te pare treba vratiti državi najpre oduzimanjem sve imovine Klanščeku i čitavoj ekipi koja je vodila RTS poslednjih godina, njima lično i tzv. povezanim licima, jer su udruženim snagama naneli milionske štete budžetu, pa time i svim građanima. Ako je suma nedovoljna, što je verovatno, onda da završe u zatvoru. Dan u zatvoru po postojećem propisu „vredi“ hiljadu dinara ako je lice osuđeno u krivičnom postupku, što bi ovde bio slučaj, i bez mogućnosti da to „nadoknadi“ „radom u javnom interesu“. Kako su Klanšček i družba „radili u javnom interesu“ lako se vidi iz snimaka informative poslednjih godina, iz snimaka koji su dokaz njihove zloupotrebe službenih položaja i budžetskih sredstava.

I tek se tada može RTS „ostaviti na miru“, jer ne verujem da će ikome od budućih RTS rukovodećih lica kasnije pasti na pamet da čine što su ovi činili.

Pišem ovo ne kao bivši profesor beogradskog Fakulteta za medije i komunikacije, sada u penziji, mada još aktivan, već kao građanin čije su novce preko budžeta zloupotrebljavali i još zloupotrebljavaju razni korisnici i uhljebi bivšeg režima. Neka Klanšček odmah počne da svoju platu direktora Službenog glasnika izdvaja na poseban račun, jer je samo po osnovi „nadoknade“ kao predsednik Upravnog odbora RTS-a primao, po sopstvenom priznanju od pre 3 godine, mesečno blizu 100.000 dinara. Za 4 godine je to oko 4.800.000 dinara, oko 40.000 evra. Malo li je. Kao platni obveznik hoću te pare nazad u budžet, kao i novac utrošen od strane svih odgovornih iz RTS-a u njihovom dugogodišnjem udruženom poduhvatu i zloupotrebama položaja.

Studentski Pokret, Lista, „berlinski sto”, think i tank

Čitam, a šta ću, prepričan razgovor novinara Insajdera sa Adnanom Ćerimagićem iz berlinske kancelarije Inicijative za evropsku – ništa manje nego – stabilnost. To je tzv. think-tank – i više tank nego think – ustanova koja ima i svoje lokalne ogranke, pa i beogradski, evro-lobiste razne sojte i mojte. Navatalo Adnana da se očita povodom, kako se brzo kaže, „utiska nakon izborne noći da su u Briselu bili iznenađeni ne samo rezultatima izbora već i događajima koji su usledili nakon zatvaranja biračkih mesta u Srbiji”. I Adnan pošteno dodaje „da su svesni da su Evropska unija i njena verodostojnost u Srbiji na veoma niskom nivou, ali da su se njeni najznačajniji predstavnici ipak snašli u novonastaloj situaciji”.

Ovo prvo je tačno, drugo upitno. Jer se odnosi na svima poznate persone, kaže u nastavku Ćerimagić: „Tri ključne osobe, Košta, Fonderlajn i Kos, izdali su saopštenja u kojima su rekli da razumeju zašto je došlo do protesta, razumeju na kojoj platformi je studentska lista dobila izbore, i da barem u tim delovima, kada govorimo o pravosuđu, medijima, sigurnosti, ali i kvalitetu izbornog procesa, da tu Evropska unija može i želi pomoći. A sve ostalo, naravno, kada vidimo obrise Vlade i njihovog programa”.

Zašto (barem) upitno? Pa zar „Košta, Fonderlajn i Kos”, da ih pišemo onako ih piše Insajder, nisu imali dve – dve, dve, DVE – godine da upotrebe svoju sposobnost za razumevanje – ta se sposobnost zove neiskvaren razum – i skapiraju šta-ko-gde-kak0-zašto? Pa i više od DVE godine, još onda kad su prvi put mogli da pročitaju bio-depešu o tome ko je AV, šta je radio, šta govorio („za jednog Srbina mi ćemo 100 Muslimana”, na primer), i kakve su mu namere sa državom Srbijom? Teško mi je da verujem da njihove diplomate nisu poslale takvu depešu. Čak i da su muljali i farbali, jer je diplomatama u samo ime njihovog zanata upisano da su dvolični, pa da su stoga majstori muljanja i farbanja, praznog govora i krečenja u dugine boje za svakoga po nešto, „najznačajniji predstavnici EU („Košta, Fonderlajn i Kos”) mogli su da iz svojih kompjuterskih arhiva izvuku makar ulogu AV-a u ratnim godinama devedesetih.

Zašto nisu, nego su davali vrlo aktivnu podršku domaćem autokrati koji je skoro deceniju i po devastirao državu Srbiju?

Zbog tzv. briselskog stola, pre svega.

„Briselski sto” je izraz (aludira, naravno, na „švedski sto”) za pregovore utroje, Briselske birokratije, Beograda i Prištine. Na tom stolu ima samo jedno jelo: a to je da se dovrši i „međunarodno pravno” ono što NATO 1999. ratno učinio, odvojio Kosovo od Srbije. To je jelo začinjeno tako da Beograd proguta preliv od proliva, a da se onda poslastica – puno priznanje Srbije novostvorene Republika e Kosovës – torta sa NATO znakom, ravnokrakom krstačom u krugu s dve lebdeće crte levo i desno, podeli na parčence koje će gricnuti Brisel i Priština a najveći deo odneti na poklonjenje u Vašintgon.

„Briselski sto” ostaje, podseća i sagovornik Insajdera: „ministar spoljnih poslova Litvanije izjavio da Evropska unija može da sarađuje sa Studentskom listom na temama koje su joj važne, ali da će geopolitičko pitanje na kraju biti presudno za ulazak Srbije u EU”. Lično bih Ćerimagiću savetovao da savetuje iz Berlina Brisel a ovi Litvance da više sarađuju sa Studentskim pokretom, nego Listom, i nije u pitanju finesa (znamo da diplomatske birokrate lakše obavljaju posao u četiri ili šest očiju sa administrativnim pandanima vlasti, buduće vlasti), nego je tvrda činjenica da su pobedili studenti, a Lista je samo jedan od parlamentarnih izraza te pobede. Izvolite, predstavite studentima svoju ponudu a ne samo „briselske sto” sa NATO torticom priznanja.

Jer studenti znaju da su i Briselski sporazum iz aprila 2013. i Sporazum o putu ka normalizaciji odnosa Kosova i Srbije iz 2023. godine manje ili više ništavni, i to zalugom Brisela. Prvi je predviđao formiranje tzv. Zajednice srpskih opština, od čega ništa, a drugi je zapravo francusko-nemački („ohridski”) predlog, stavljen na znanje i prihvaćen klimanjem glave Vučića i Kurtija pred već bivšim šefom EU diplomatije Boreljom (danas uhljebljenog u jedan barselonski think-tank diplomatskog biznisa) i ondašnjim „specijalnim pregovaračem” Lajčakom (pomenutog u dokumentima o seksualnom mega-makrou Epstinu, a spočitava mu se i korupcija). Umesto ovog duplo ništa potreban je nov i verodostojan dijalog Brisela, Beograda i Prištine o gomili pitanja, bezbednosti i garancijama za bezbednost, sve gorem i gorem položaju Srba na Kosovu, verskom i kulturnom nasleđu, ekonomiji itd. itd.

EU svakako ostaje sila, ekonomska i politička, na koju treba paziti. Šta će biti sa tom silom ako u FR pobedi Lepenka, a AfD u DE, to je veće pitanje nego što na njega može odgovoriti ma koji think-tank u Briselu, Berlinu ili Barseloni. Iz razloga krupnog kapitala i njegove potrebe za ogromnim evropskim tržištem EU će verovatno opstati, ali na šta će ličiti malo ko se usuđuje da kaže. Srbija kao država ima i iz budućnosti – a ne samo iz prošlosti podrške grupe „Košta, Fonderlajn i Kos” Vučićevoj ekstremnoj i profašističkoj autokratiji – razloga za oprez prema Briselu. A naročito prema „geopolitičkom pitanju na kraju presudnom za ulazak Srbije u EU”, kako to formuliše litvanski šef diplomatije, jer se „ulazak Srbije u EU” već dugo spominje samo kao otrcani vic. I tamo i ovde.

Kao sila EU može da postavlja uslove. Ali kao sila. Kao pamet, ta je pamet niskog kvaliteta. I to ne može nadomestiti nikakav think-tank.

Stereotipi i prototipi

Pojedini današnji listovi objavili su napis o tome kako su studenti „razmontirali šest političkih stereootipa“. Evo navoda sa portala N1:

“Studentski pokret i Studentska lista uspeli da opovrgnu svaki od zadatih stereotipa:

  • Ne možeš pobediti bez podrške Zapada/stranih velikih sila;
  • Ne možeš pobediti bez “jakog” opozicionog lidera;
  • Ne možeš pobediti u unutrašnjosti/selima;
  • Ne možeš pobediti bez medija/sa medijskom blokadom;
  • Ne možeš pobediti bez ujedinjene opozicije;
  • Ne možeš pobediti bez da pojedini ključni igrači iz vlasti ne prelete u opoziciju (a la Nebojša Čović devedestih).”

Tačno. Ali su na putu – i to dobrom – da „razmontiraju“ još barem dva stereotipa, duboko ukorenjena u glavudžama domaćih političkih analitičara, novinara, aktivista i svih koji na politiku gledaju iz kutije piramidalnog oblika.

A to je najpre zabluda da su samo političke stranke pozvane da se bave politikom, kao hijerarhijske organizacije koje teže osvajanju vlasti.

Taj je stereotip tako duboko ukorenjen uprkos tome što se politički život tiče svih građana, a da je sistem političke reprezentacije – toliko zadat modernom istorijom da se uzima kao „prirodan“, pa je doveo do banalizacije da je demokratija jednako višestranačje – poslednjih par decenija i uzrok dokrajčavanje demokratije kao poretka u kojem odlučuje većina, a većina je ipak većina građana, a ne tek njihovih predstavnika. I da je prva izvorna – a ne potonja izborna – demokratija, kao kod starih Atinjana V i IV veka pre naše ere – sasvim dobro sebe osmislila bez stranaka. Bilo je i tamo političkih grupacija, glasovitih predvodnika, ali su većine koje su donosile odluke bile konkretne za tu i tu odluku, uvek privremene, pa se većinsko raspoloženje i odlučivanje menjalo iz sedmice u sedmicu, jer je sledilo promenljivi i živi puls građana. Koji su jedina stvarna većina, svi ostali mogu biti samo privremene „najbrojnije manjine“, čak i kad su većinska grupacija u nekom parlamentu.

Ne znači da treba ukinuti političke partije (koje su se formirale tek u moderno doba, krajem XVIII i početkom XIX veka najpre kao „konspiracije“, pa „frakcije“, pa onda „stranke“, dakle nisu kao pojave starije od dva i nešto stoleća). One su deo posredničke demokratije, i neizbežne su kao transmisije političkih stavova, interesa i energija. Ali ako se jačaju forme nepredstavničke, tzv. direktne ili neposredne demokratije – što su zapravo loši izrazi, jer se odmeravaju prema onoj predstavničkoj – to jest jača šire učešće građana, governo largo, a ne stretto, kako je govorio već Makijaveli (tj. „široko vladanje, a ne usko“), tada su stranke, ma kako važne, ipak samo još jedna alatka za artikulaciju političkih volja.

I ne samo to. Namerno podvlačim množinu – političke volje – jer je politika uvek igra mnogih volja, htenja, interesa, strasti, grupa, pa i partija, ako je ta politika demokratskog usmerenja. Studentski pokret je mnoštven, heterogen, kako se još kaže, raznolik, i po učesnicima i po idejama. To mu daje snagu i širinu, platformu i delovanje. Ali su učesnici našli načina da u dijalogu tu heterogenost održe a da ipak pronađu zajednički glas. Oni su na kraju formirali Listu za izbore, a ne stranku. I ako naši vajni analitičari, politikolozi, politički teoretičari i filozofi i dalje na demokratiju gledaju iz ugla političkih partija, odnosno kroz piramidalnu kutiju multipartijnosti, onda neće razumeti ni šta nam se dogodilo niti šta bi moglo biti dalje. Zaslepljeni naočarima ideologije reprezentovanja prevideće da je heterogenost društva postulat, a višestranačje stereotip.

I da su studenti „razmontirali“ i oba ova stereotipa, o partijama kao jedinom mestu za politiku, i o hijerarhijskom organizovanju kao jedino mogućem vidu političkog delovanja. Heterogenost je, raznolikost, plural mogućnosti uvek na delu. Njihov Pokret je prototip novog načina gledanja na politiku, državu, društvo.

Bezvlašće, dvovlašće i vlašće

Hajde da se probudimo i pogledamo oko nas otvorenih očiju, a ne krmeljevi i još snoviti.

Studentska lista je, samo trudom Studentskog pokreta i podrškom građana, dobila izbore 25. oktobra. I za sada ništa više. Vlast još uvek drži AV režim, i preko “tehničke” vlade (koja i dalje donosi odluke koje nisu uvek baš tehničke), i preko v. d. predsednice države (koja bezobrazno ne raspisuje predsedničke izbore, na primer, i još “predstavlja” državu ovih dana u Parizu i Irskoj), i preko Pokrajine, i preko skoro svih opština. To je formalno-ustavno, a l’ancien régime takođe još vlada finansijama, medijima, službama tzv. bezbednosti, i skoro većinom sektora društva. Neka nas ne zbunjuju “igre prestola” na ruševinama policije i pravosuđa; to su dimne zavese dok se sklanjaju pare, spaljuju dokumenti, šacuju novi poslovi, kupuje vreme kako bi se preletelo na rezervni položaj. Što bi jedan prošlonedeljni naslov u Novoj rekao: “tamane se uzajamno, ne ometajmo ih”. Ali je sve, uprkos vraćanju mila za drago – jer su i vlasti stale ponekad jedne drugima na žulj – sve je na početku. Tačnije, pred početak.

Demontaža ove vlasti, duboko usađene u institucije od vrha do dna, samo počinje konstituisanjem parlamenta kroz par dana. To je drugi korak, ako su izbori bili prvi korak ka promeni i vlasti i države. Treći korak je nova Vlada. Četvrti korak bi bilo raščišćavanje biračkih spiskova kako bi se održali predsednički izbori. Peti korak bi bilo razvlašćivanje organa koji su nadležni i za te i za buduće izbore. Od šestog do pedesetog koraka je raspisivanje izbora u Pokrajini i po opštinama, sređivanje pravosuđa (tužilaštva, sudova, kaznenih ustanova), novo ustrojstvo bezbednosti i države i društva (Bije, Voje i sličnih, kao i same policije u njenim obavezama i snagama zaštite građanstva), medijsko novo zakonodavstvo (REM je, recimo, izmišljotina medijskih profitera; posrednici javnosti, mediji, kao i javnost moraju biti pod nadzorom čitavog društva; da REM nije državni nego društveni organ, da ga čine predstavnici svih društvenih segmenata, jer mediji utiču na čitavo društvo, a ne samo medijski izaslanici, stvari bi bile drugačije sa novinarstvom i izveštavanjem – ukratko tzv. medijska samoregulaacija suviše je pod vlašću medijskog profita; to važi i za “nove medije”, gde su tzv. net provajderi već kartelizovani i drže monopol nad tom značajnom sferom komunikacija); pa onda uređivanje finansija i ekonomije, zdravstva i školstva, zabave i sporta, a tek kulture! I što je najluđe, svi ovi koraci se moraju izvoditi uporedo, kako se ne bi stvorile “margine” za “manevre” pojedinačnih a ne zajedničkih interesa nove vlasti (svaka vlast teži da uveća moć i samoreprodukuje se ako može), tako drage srpskom političkom “umu”, nesviklom na heterogenost ideja i poslova, već ustrojenog (ili uštrojenog) po modelima autoritarnih piramidalnih vrhuški, i državnih i stranačkih.

Dotle, do barem 50-og koraka, trajaće dvovlašće u ovom ili onom vidu. A ako bi za ukupnu reformu države bilo potrebno sto koraka – brojke su simboličke, razume se – tek onih drugih pedeset koraka ne moraju više biti ispravljanje brljotina bivših vlasti (i AV-ove, a i onih ranijih), prezidavanje ruševina, već nova gradnja i države i društva. Za tako nešto, za tih daljih 50 koraka, nije dovoljno imati samo unormaljen parlament i ustanove vlasti, već široko učešće građanskih udruženja, inicijativa i zajedničkog truda. Da li je to i kako moguće u politički zaostaloj, više politički nepismenoj nego pismenoj i na svim stranama ojađenoj Srbiji?

Što bi zapadna “braća” rekla: skrb mi je jača od ufanja.

Lista i Pokret

Da počnem jednom otvorenom sumnjom: zastupnici Studentske liste – njih 140 u Skupštini, a ostali će se većinom verovatno razmestiti po ministarstvima i organima raznih ustanova – biće na opštu polzu samo ako ih čvrsto, bez pardona i uvijanja pritisnu studenti iz Studentskog pokreta, heterogenog što Pokretu daje snagu i priliku za raspravljanje o različitim stavovima i političkim rešenjima. Lično sam bio i ostao skeptičan prema profesorskoj kasti, ma koliko bila poštena i učena. Poštenje i učenost ili stručnost nisu dovoljni za politiku, samo korisni, a za ostvarivanje programa Studentskog pokreta neophodno je – i podvlačim tu reč – kontrolisati one kojima se ukazuje poverenje i koji su, studentskim glavama, rukama i nogama dovedeni na Listu.

Kad, recimo, ovih dana ekonomista i bivši guverner Narodbe banke (pod Tadićem i koalicionom vladom DS-a u raspadu, G17+ u povlačenju, SPO, SPSa u jačanju, PUPS-a i nekih manjih stranaka), umiruje biznis, treba mu reći da umiruje biznis razvijen pod Vučićevim režimom; jeste to biznis koji ovde jedini imamo, ali ako je taj biznis (naročito uvozni lobi: „Studentska lista je vrlo jasna – kurs će biti fiksan i oko toga u ovom trenutku nema nikakve diskusije“), biznis u blagoj panici nakon izbora 25. oktobra, i treba da je zabrinut, a takav biznis i nema kud da ode, pa je umirivanje od strane Šoškića – u nekim medijima već viđenog kao budućeg premijera – loša usluga ukupnom društvu. Ili kad, recimo, koliko juče, „kandidatkinja Studentske liste – studenti pobeđuju i konzervatorka Estela Radonjić Živkov objašnjava kakav je novi plan buduće vlasti za Generalštab“, to liči na novu sujetu koja uvek odlazi u bahatost: u ime stava „prepustićemo struci da odluči na koji način Generalštab treba da ostane, odnosno na koji način će biti sačuvan. I tu nema nikakve dileme“, otklanja dileme koje postoje još od početka: niti je mesto Generalštau (pa ni Ministarstvu vojske) u centru grada, niti je to „kulturno dobro“ jer imitira kanjon Sutjeske a urbanistički niklo uz zgrade sasvim drugačije arhitektonske estetike, niti je ono u stanju za konzervaciju (jer je razrušeno i to žestoko NATO bombama, odnosno raketama), niti se o tome pita samo „struka“ (koja? arhitekte koji su, s retkim izuzecima, ćutali tokom Vučićevog pohoda na glavni grad), već se pitaju građani Beograđani, niti konzervisanje stanja uz „novi predlog za utvrđivanje Generalštaba za nepokretno kulturno dobro i ovog puta od izuzetnog značaja“, što znači konzervisanje kako bi se potom „rekonstruisala“ jedna, ponavljam, na tom mestu nepotrebna i, slobodan sam otvoreno reći, ružna građevina memorijalne estetike, čija se buduća namena ne zna, i, da ne dužim ovu već predugačku rečenicu, s kojom se ne zna šta činiti, onda je to za ozbiljnu i najširu raspravu svih a ne samo „konzervatora“ i „struke“.

I da sad ozbiljno skratim: u politici se uvek otvara prostor za manevar onih na vlasti, ma koji to bili. Što je i dobro i loše: dobro ako je zaista neophodno ponešto odložiti ili drugačije sagledati, ali loše ako to postane izgovor za lične ambicije i interese. A kako su domaće političke navike češće na ovoj poslednjoj strani, samo ozbiljan nadzor i smenjivanje, češće nego što je uobičajeno, budućih ministara, šefova institucija, pa ako treba i poslanika, sredstvo je kojim Studentski pokret ozbiljno može da kontroliše one koji će, trudom Pokreta, doći na ta mesta, i takva kontrola može dovesti do reformi odavno nužnih Srbiji. Kontrola od strane Pokreta, pa i nas koji smo im dali glas. Već je profesorijat na Listi rezultat raznih kompromisa. Utoliko ih više treba nadzirati. Tim pre što se pobeđene snage AV režima sporo konsoliduju, i – ne treba ne da smetnemo s uma – još uvek drže takoreći sve opštine, Pokrajinu, gradove, uz mnogo para, velike delove uprave i ustanova pod svojom šapom. Izbori 25. oktobra su samo početni korak. A do unormaljivanja ove ruine od države ima barem još sto koraka.

“Kratka istorija duše” – I tom

Iz “Kratke istorije duše – Prilog arheologiji psihologije”, objavljene 2023. godine, sada I tom Istorije i politike duše, čiji će se II tom zvati “Politička psihoanaliza”, planirano za objavljivanje iduće godine. Na početku ovog elektronskog izdanja je “Predgovor” za oba toma, a prvi tom će još biti prerađen i dopunjen pre objavljivanja, tako da se, uprkos svom prvom izdanju, može smatrati još uvek radnim materijalom.

Studentski pokret nije švedski sto (3)

Neko je rekao juče ili prekjuče – teško je već pohvatati ko, šta, gde i kada, svaki pa i naš trenutni interregnum je kakofonija glasova – kako su naprednjački redovi ovih dana u stanju košmara: sve što se događa za njih je „ružan san“ i uzdaju se da će im njihov Vožd, Hulja glavom, pronaći neko genijalno rešenje pa će se probuditi kao da se izbori 25. oktobra nisu nikad dogodili i oni će moći da nastave svoje bahato i kriminalno jahanje Srbije.

Ukratko, zubima se još drže o gaće „Ace Srbina“ koje se tresu od straha dotle da dreči kako je postepena primena zakona na njega i njegove „teror“, i u vlastitoj „perverznoj inverziji“ (izraz koji mu je svojevremeno verovatno došapnula Suzi, sada zauzeta menjanjem njegovih pampersa) hoće da buduću poslaničku opozicionu SNS grupu u Skupštini nazove „Srbija protiv terora“, što je kopija nekadašnjeg protestnog pokreta i slogana „Srbija protiv nasilja“. Pošto napredne snage nemaju nikakvu svoju ideju nego samo da lažu i kradu, oni i ovoga puta hoće da pokradu zamisli druge strane i lažu u svom strahu kako ih zakon „teroriše“. (Lično jesam, recimo, da ih zakon „teroriše“, odnosno da zbog smrti ljudi, od Savamale, preko Helihoptera, Ribnikara, do Dubone i Nadstrešnice zaglave debele robije; to je „revanš“ Zakona, a Hulji treba suditi i zbog raznih nasilnih udara na ustavni poredak prekoračenjem ovlašćenja, suspenzijama parlamenta na početku kovid pandemije, formiranja paramilitarnog i kriminalnog Ćacilenda, spisak je dugačak i lako ga je dopuniti gledajući samo Istinomer.)

U međuvremenu, na Studentski pokret se i dalje gleda kao na „švedski sto“; ovoga puta novi kelneri tamo ređaju smradna jastija iz svoje mašte.

Njujork tajms je, pošto je konstatovao poraz Vučića, odmah dometnuo, u svojoj bezgraničnoj mudrosti imperijalnog medija, tešku budalaštinu kako „između njega [Vučića] i pobedničke studentske liste nema velikih razlika kada je reč o mnogim spornim pitanjima, poput statusa Kosova ili odnosa sa Rusijom i Evropskom unijom.“ Valjda im je to dojavio obaveštajno-diplomatski ološ iz Usine ambasade na Dedinju. Da bi dan kasnije isti taj list koji nema druga posla u svom dvorištu Trampove vukodžebine nego da se projektuje na daleku zemlju Srbiju za koju njegovi čitaoci ne znaju ni gde je, napisao kako su oni, Ameri, preko Orbana, naredili Vučiću da prizna pobedu studenata i odstupi s vlasti (navodno je tu američku naredbu srušeni mađarski autokrata saopštio Hulji telefonom pa ovaj, pošto mu je Suzi promenila pampers, olakšan izašao pred kamere da kapitulira).

Pa je juče počeo famoznim „mrežama“ da kruži čitav scenario, kao iz neke Netfliksove kaubojske serije ili domaćeg „kreativnog portfolija“ botovske produkcije ludila. Evo verzije koja je stigla do mene, a verovatno i do vas:

Cirkularna botovština

Dovoljno je reći, moji studentski izvori potvrđuju, da studenti nisu znali ono pod početnom tačkom 1. ove botovštine kako su „u 20:00 poslali tačan rezultat izbora sa svih 8.500 mesta svim ambasadama“. Niti su to znali, niti mogli, niti oni izveštavaju ambasade. Ovu botovštinu je smislio neki „analitički“ panaroični mozak iz Bije ili Voje, „srca tame“ države Srbije, a onda to počeli da šire naprednjačke botine njima na usluzi, jer time hoće da kažu: ne bi naš genijalni i hrabri Vožd priznao te izbore niti poraz da nije Više sile, tih svemoćnih Amera!

Bija i Voja danonoćno seju ovakve gluposti dok udarnički spaljuju dokumenta, peru krvave tragove iza i oko sebe i pune vlastite pamperse. Čini to i VJT pod još uvek na slobodi dirigentom Stefanovićem, čije su nepodopštine (blaga reč) za udžbenike istorije beščašća srbijanskog tužilaštva pod Huljom. (Usput, slobodan sam da predložim Bijinim „drugovima“, kako me je jedan nazvao u pretećem anonimnom mejlu pre oko mesec dana dopisavši „zanimljiv si ti, druže Miliću“, da se igraju promptom Antropikovog Kloda i da im Klod napiše sada scenario na osnovu najnovije izjave Janeza Janše kako su u Srbiji pobedili studenti „četnici“. Jer Janša zna znanje i sam u strahu da mu tamošnji fantje i deklice ne zaigraju pod prozorom. Ološ se prepoznaje u ološu i uzajamno pomaže.)

Jer, eto, ne bismo mi, da nam nisu strani premoćni faktori to naredili. To što i time kažemo da smo obične sluge, i Vučiću i omraženoj Ciji, nema veze. Važno da se kao pacovi sad posklanjamo u rupe i nekako preguramo „teror“ Zakona. Taj dura Lex, sed Lex je mora biti neka izmišljotina ovih sa Studentske liste, nismo mi to ranije praktikovali, juče je i Zaga Dolovac čula za taj „teroristički“ jao-li-ga-nama! Lex.

Ne iznenađuje me to, ni najmanje. Ali me iznenađuje poznanik, inače učena glava i miran čovek, kad me pre tri dana pita „ko stoji iza studenata“. Pitao me isto pre 3 meseca i pre 12 meseci.

Izgleda da su i obrazovaniji Srbi bili i ostali politički nepismeni. Njima još ne ide u glavu da iza Studentskog pokreta (tih „balavaca“ kako reče moj poznanik da valjda ojača svoju sumnju) nije morala da stoji nijedna „viša sila“, ni Cija, ni Emajfajv ili siks, ni Kagebe ni Vatikan, ni Beende ni pekinška patka, već samo ona Najviša sila neizdržive nepravde i osećanja lične odgovornosti koja je izbila kao vulkan, pa su studenti pošli u svoje istorijske proteste, satima i danima debatujući u plenumima, planirali svoje akcije do u tančina, hodali po snegu i ledu, potom žegi i jari širom zemlje Srbije, trpeli batine, gaženja kolima, razne kričke i batinaše, a onda, u finalu, opet obilazeći Srbiju od vrata do vrata, u selima i zaseocima, uspeli da ubede uplašenu Srbiju da ipak podigne glas, i da taj glas bude izborni glas. Pobedivši sa pola miliona razlike, što domaćim i stranim majmunima nikako ne ide u glavu.

Naviklim na piramidalne vrhuške i vlasti i stranaka ni pojedinim inače obrazovanim analitičarima ne ide u glavu da je Pokret mogao da bez vođa, horizontalnim i rizomskim širenjem (čita li neko Deleza ovde, bre, a?), sa svega 250.000 evra iz donacija građana, pobedi Hulju i njegove aparate moći, desetak straćenih miliona naših evra, i da preokrene istoriju?

Eto, to je još jedna projekcija od Njujork tajmsa do botova s mreža kod nas na Studentski pokret kao na „švedski sto“, podmetanjem mućkova za doručak onih koji su bili i ostali moroni medija i političke nepismenosti.

Dosta za ovo jutro. Smorih.

Studentski pokret nije švedski sto (2)

Instinomer.rs

Ne ponašaju se samo strani “ljudožderi” prema Studentskom pokretu kao prema „švedskom stolu“. Ima i domaćih „kuvara“ koji bi da se omaste i oslaste.

Prvi takav je ovih dana Jovo Bakić, sociolog, čije se ime našlo, uprkos protivljenjima pojedinih plenuma, kompromisom (ah, taj kompromis, dobar kad je neophodan, loš kad je iz popuštanja), na spisku Studentske liste.

Jovo već danima, nakon pobede studenata na izborima, sebe uporno, bez stida i arogantno kandiduje za budućeg ministra policije. Nadam se da to toga neće doći, a evo zašto. (Ja sam, recimo, doktor književnih nauka i rado bih bio guverner, uživam da brojim parice, ali tu želju poveravam ovako vama stidljivo između zagrada, jer od te infantilne fantazme neće, naravno, biti ništa).

Za mesto budućeg ministra policije potreban je čovek koji poznaje iznutra tu ustanovu, zakone i pravilnike za njeno ustrojstvo i rad, verovatno neki vispreni pravnik, naročito kad je reč o tajnim službama, „srcu tame“ države Srbije već odavno, ako ne od početka njenog modernog postojanja. Potrebna je stručnost, sociologija to ne pruža niti jemči. Ako studenti samo posegnu za argumentom stručnosti, što su uvek naglašavali, Jovo odmah otpada.

Takođe je potreban neko s puno takta, jer je demontaža postojećeg MUP-a ravna zahvatu deminera. Jovo je dokazano netaktičan, nabusit, impulsivan, bahat. On se raščuo kao neko ko je zagovarao „jahanje“, „prženje“, „distanje“ političkih protivnika, što je u redu za kafansko ćaskanje kad se opuštamo uz pivo i izduvavamo emocije, ali je loše u javnom nastupu. Da li je Jovo bio svestan da takvim nebulozama tokom protesta može samo provocirati drugu stranu i ugroziti ionako ugrožene studente? Ili mu je to bila poslednja rupa na njegovoj raštimovanoj svirali?

Biće da Jovo ovim samokandidovanjem hoće da iskakne sebe, da namiri dugove svojoj vidljivoj sujeti, da svoj „radikalizam“ navodnog levičarenja (prema navodima sajta Istinomer, Jovo je u nekoliko navrata, inače nekadašnji član Saveza komunista, pokušavao da osniva neke leve partije, ali izgleda da od toga nije bilo ništa). To da on svojim tekućim istupima samo upozorava ne stoji; svesni smo nužnosti, važnosti i prešnosti ozbiljne, temeljne, sveobuhvatne reforme tzv. sektora bezbednosti i bez Jova.

Ne ide nimalo u korist ni Studenstkom pokretu ni Studentskoj listi što se autoritarac Jovo sad bahati i hrani senzacionalizam našeg inače ne naročito dobrog, čaršijskog novinarstva.

Ipak nisu studenti „švedski sto“, čak ni za „kuvare“.

Studentski pokret nije švedski sto

„Švedski sto“ je metafora za jelo koje stoji na stolu i svako može da uzme šta mu se sviđa.

Izgleda da su na Srbiju pod Vučićem strani faktori – politički, ekonomski, medijski – gledali kao na švedski sto, pa je Hulja namirivala što god su mu tražili: EU gazde resurse i niske cene radne snage, Putin držanje NIS-a u daljem vlasništvu ruske države, puštanje da njegove službe vršljaju kako hoće i ovde prave svoje baze za nadzor okolnih zemalja i Evrope, Kina da bezočno eksploatiše rude i zagađuje okolinu do mile volje. Srbija je temeljno kolonizovana i premrežena stranim kapitalom i uticajima.

Sada se strane sile i dalje ponašaju kao da je Srbija švedski sto ali ovoga puta je to prema Studentskom pokretu i pobedničkoj Studentskoj listi, unapred ispostavljajući svoje naloge.

To ide dotle da se iz Brisela traži brzo uvođenje sankcija Putinu (frustracije baltičke Estonke Kaje Kalas nisu baš jednake našima), neki iz NATO krugova i priznanje Kosova kako bi završili sa opravdanjem (neopravdanog) bombardovanja Srbije 1999. godine; pojedine diplomate „očekuju“ da imaju uticaja na izbor pojedinih budućih ministara (to bile „garancije“ da će Srbija i nadalje da se „priključuje“ evrointegracijama bla bla), Hrvatska bi da priznamo legitimnost Oluje i sličnih nepodopština, čak se i Janša oglasio tražeći arhive SFRJ od pre skoro 40 godina.

Valja imati u vidu barem dve stvari:

1. Novoj domaćoj vlasti je svakako potrebna spoljašnja potvrda famozne suverenosti Srbije.

2. Ekonomski, finansijski, energetski Srbija je dovedena u visoku zavisnost od stranih država, do kolonijalnog statusa teritorije za crpljenje resursa i odlaganja evropskog otpada.

Uz to, nije na odmet pomenuti i inerciju stranih politika i medijske slike Srba kao đežurnih krivaca za sve i svašta u prošlosti kad sadašnja pobednička generacija nije bila ni rođena, to da su ovde trećerazredne diplomate birokrate, da je EU postala sklepotina krupnog kapitala i održava se još najviše potrebama za zajedničkim tržištem, da je sama država Srbija ruševina i da njene ustanove treba izgraditi takoreći iz početka, odnosno da su interni problemi toliki da je posao nove vlasti bez presedana u novijoj istoriji.

Ne vidim zašto bi Studentski pokret morao da se na početku dodatno opterećuje željama stranaca koji su najvećim delom institucionalno ćutali na nasilje i sumanute poteze bivšeg režima, bez stvarne podrške studentima i građanima u pobuni, sve do nedavno faktički podržavajući Vučićevu autoritarnu i profašističku vlast. Francuzi, a i Nemci, recimo, tri dana su čekali da se oglase i stidljivo čestitaju studentima pobedu na izborima, istovremeno ispostavljajući svoja „očekivanja“, odnosno plasirajući kroz uvijene čestitke svoje interese. Pošto je i Makronu, „malom“ arogantnom „Napoleonu“ zaigrala „mečka“ mladosti pod prozorima, svakako da mu nije baš milo da gleda kako je ovde mlada generacija vlastitim snagama i organizovanjem oduvala s vlasti njegovog prijatelje Vučića s kojim se do juče javno grlio, prodavao mu nama nepotrene „Rafale“ i njupao svoje parče kolonijalnog kolača. Slika proslava zbog pada Vučićevog režima svakako nije mila ni Đorđi Meloni, ni Mercu, ni Rami, niti bilo kom od „lidera“ Evrope skliznulih u autoritarnost pod „demokratskim“ oblandama.

Lično bih savetovao veliki oprez. Tzv. integracije u EU postoje najviše zbog EU interesa, odnosno kapitala, kao i u slučaju Rusije, Kine, Amerike, a Srbija kao mala zemlja mora da te interese uzima u obzir i poštuje, ali mora da poštuje i sebe. Šta će biti sa EU ako u Francuskoj pobedi Lepenka, u Nemačkoj AfD, u Španiji padne Pedro Sančes, to ostaje tek da se vidi. Po svoj prilici opstaće zbog krupnog kapitala i zajedničkog ogromnog tržišta, ali iznutra će biti još veća ruina. Niko još ne zna kako će nova osovina Tramp-Putin-Si podeliti „interesne zone“ sveta. Sve to stavlja Srbiju u opasnu situaciju da se priključuje nečemu neizvesnom i izrazito upitnom. Svakako da će nove vlasti pod kontrolom Studentskog pokreta slediti važne i ključne standarde EU – vladavinu prava, demokratske obnove, medijske i druge slobode – ali ako su nas držali do sada na političkoj margini i ekonomski izrabljivali, pokušaće da to čine i nadalje. Pri čemu EU nije Srbiji prioritet u narednih par godina, ma kako gledali na stvari, jer prioriteti dolazi iz potreba za unutrašnjim sređivanjem države i društva.

To znači da treba iznova uspostaviti i domaću diplomatiju, skoro u celini, shodno novom spoljnopolitičkom programu države Srbije. Stari strani pritisci će biti enormni, a naša snaga da im odolimo biće ograničena pomenutim kolonijalnim prustupom i interesima. Moraće se iznova pregovarati o mnogo čemu, od približavanja EU, garancijama za mir sa susedima i NATO paktom, ekonomske nestabilnosti, pre nego stabilnosti, energetike, prodora stranog kapitala u medije, zakonodavnih rešenja iz tzv. međunarodnog prava, odnosima sa Kosovom, Bosnom i Hercegovinom, položaju Srba u Hrvatskoj, skoro o svemu što je Vučićev bivši režim zapustio i samo koristio za vlastito jačanje.

A u prvom redu valja ljubazno ali ipak odlučno staviti stranim faktorima na znanje a i ravnanje da Srbija nema nameru da bude švedski sto i da očekuje nešto pravedniji odnos nego do sada.

Srbija 26. oktobra 2026.

1.

Juče je, 25. oktobra, glasanjem na izborima (nepoštenim, na razne načine pokradenim,  medijski nameštenim) većina birača izabrala Studentsku listu kao nosioca buduće vlasti u državi. Studentska lista je dobila oko 53%, a šešeljevska SNS oko 39% glasova od izašlih na izbore oko 70%; ostalih 8-9% pripalo je strankama nacionalnih manjina. I ovi procenti nisu baš tačni, budući da su izračunati u odnosu na fiktivan broj birača veći od broja stanovnika.

Srbija je, mirnim preokretim, nenasilnom revolucijom, uspela ono što je retko bilo u istoriji, ako je i bilo: da smeni na izborima, kakvim takvim, i vlast i opoziciju: nije samo srušen profašistički SNS režim A. Vučića, zajedno sa „večitim“ SPS, već i kvaziopozicioni „lideri“ poput Đilasa, Ponoša, nacionaliste Jovanovića, monarhista, debeovskih parastranaka  i sličnih. Novi saziv republičke Skupštine biće u načelu dvostranački, barem na početku.

Politički pejzaž Srbije je potpuno promenjen, nov, donekle nepoznat.

Sinoć je, do kasno posle ponoći, bilo slavlje i pijanstvo emocija. Ranjeni Novi Sad je slavio na Trgu slobode, ali nije zaboravio 16 žrtava nadstrešnice i održao im pomen ćutanjem. Niš je slavio, Kragujevac je slavio, Čačak, Valjevo. Beograd je tutnjao i bubnjao.

Jutros se budimo u mamurluku ruševina koju su Vučićevi šešeljevski profašisti ostavili iza sebe.

3.

Dugačak je spisak tih ruševina: korumpirane i kriminalizovane ustanove poput policije u službi mafije, tajnih službi u službi jedne lopovske vrhuške; poltronska tužilaštva i sudovi – od Vrhovnog i Ustavnog suda pa na niže – koji su poslednjih godina podivljali u služenju vlastima; mediji koji su više od poltronskih, već su bili truba vučićevske propagande; srušena kultura, skoro zatrvena; ekonomija u rukama nove tajkunske klase; finansije u rupi; međunarodni ugovori skriveni od građana i na štetu svih osim dojučerašnjih režimlija; izranavljena, inače bolesna prosveta; zdravstvo posustalo od mrcvarenja; politički „sistem“ naopačke postavljen; Ustav sa svojom somnabulnom preambulom; diplomatija kurvi i švercera; ruske agenture na sve strane; evropske magle (osim Petera Mađara niko iz dične Evrope nije čestitao Studentskom pokretu, ako izuzmemo birokratkinju Kos); međunarodno bunilo u kojem je Srbija „slamka među vihorove“. Itd. Itd.

Studentskom pokretu i njihovim predstavnicima sa Studentske liste je bačen teret kakav nijedna politička grupacija nije ponela u modernoj istoriji Srbije. Teret autoritarne ruševine u državi od koje treba da umese kakvu takvu demokratiju.

Gde početi? Kuda krenuti? Čemu se nadati?

Moj savet: od početka, skoro od nule. Najpre „skenirati“ ključne ustanove, posmenjivati tužilaštvo, sudstvo, policijske i parapolicijske kabadahije. Nije dovoljno samo srušiti šatore u Ćacilendu i osloboditi Pionirski park, već vratiti njegove ranije „stanovnike“ u zatvore; pohapsiti i egzemplarno kazniti sve koji su tukli studente i građane; pohapsiti i strpati u bajboke na duže vreme čitavu režimsku nomenklaturu – ako Srbija sada ne načini ozbiljan rez, ako ne primeni zakonski, pravni „teror“ nad onima koji su tukli, krali, lagali i falsifikovali stvarnost, već u ime „nacionalnog pomirenja“ ili „pružanja ruke drugoj strani“ potone u zaista trule kompromise, ništa od promene istorije – a onda početi, iz početka, izgradnjom novih ustanova države i politike, što skorijim raspuštanjem opštinskih vlasti i izborima na lokalnom nivou. A sve to će biti na razne načine ometano, od strane ostataka režima duboko usađenih u ustanove, pa i od tzv. opozicione čaršije.

Studentski pokret ne sme stati kod izborne pobede. Na sreću, među do juče nepoznatim predstavnicima sa Studentske liste ima mnogo stručnih, pametnih i poštenih ljudi koji bi to mogli da urade. Očekivanja su velika, posao jedva saglediv.

4.

Promenjen je ceo politički pejzaž.

Studenti su pobedili na izborima, na Srbiji je da počne da se dovodi u red.