“Koda”
(Iz završnog poglavlja Gozbi II)
Ovo je knjiga ljubavi. Ljubavi i prema filozofiji i prema literaturi. Uzimamo ih u množini – ljubavi, amores – jer nisu jednake po prirodi, iako su jednake po stupnju: različito se voli jedna nego što se voli druga. Amo i res se prizivaju kao dve strane raznoga.
Ali to već znači i da je ovo knjiga o ljubavi. O ljubavima: ljubav ne zna za „stvar”, stvar za ljubav je sama ljubav. Postoje kratke ljubavi, odnosno, i ispravnije, ljubavi u kratkom vremenu, onda kad nas „pogode”, „ubodu”, „lupe” posred nas samih; i postoje duge ljubavi, one čija je moć da u sebe upletu vreme, da se vraćaju kroz vreme, da vreme kao ponavljanja upotrebe kako bi se održale. Neki tekst, knjiga, štivo udare nas silinom posle čega nismo isti; i mi se potom vraćamo toj istoj literaturi tražeći da s njom obnovimo sebe u času kad nas je prvi put susrela. Literatura – i ona „lepa” i ona koja se, kao mišljenje, izdvaja u filozofiju – uvek je susret, odnosno niz susreta, pružanje ruke drugoj ruci, ruci drugog, pa makar te ruke razdvajala stoleća. Velika dela imaju tu moć: da nas susretnu takoreći s onu stranu vremena, da nas dotaknu tako da im se predamo iznova. Tada smo u ljubavi prema njima. Za njih. A tada su i ona u ljubavi prema nama, za nas. Velika dela, i pevanja i mišljenja, stvaraju ljubav. A ljubav je uvek, ništa manje, veliko delo.
Kako bismo mogli govoriti o ovim ljubavima, nimalo jednostavnim, morali smo uvesti kad god je to bilo nužno niz novih izraza: alosemiju umesto polisemije (u značenjima koja razvija bilo hermeneutika bilo književna teorija), parenklitički subjekt (ne bismo li pokazali snažnu, presudnu zavisnost subjektivnosti od jezika), simposijastičku formu i strukturu (jer se simposijum pojavljuje kao vid pisanja i razmišljanja tokom više milenijuma), ili smo bili prinuđeni da neke postojeće izraze pretumačimo za naše potrebe, od pojma poetike i interpretacije, pa sve do pojmova dijaloga ili žanra. Zapravo, najveću reviziju pretrpele su semantike ključnih kategorija, same filozofije i literature. Tragajući za vedrinom, svežinom, invencijom u mišljenju filozofiji smo – nadamo se! – narušili njena institucionalna, akademska, školska značenja jedne discipline zatvorene u tamnicu „znanja”, „nauke”, „učenja”. Kao mišljenje koje misli, uz biće i svet, i sebe samoga, filozofija je neobične dinamike. Još je u starini Aristotel[1] u Protreptikonu naveo kako i ako se ne želi filozofirati mora se filozofirati o tome zašto se i kako ne želi filozofirati, a Kant u moderno vreme tvrdio da se filozofija ne da naučiti, ali se možemo učiti filozofiranju[2] kao specifičnom načinu mišljenja sa svojim znanjima, procedurama i interesima. Iako su obojica bili učitelji, profesori filozofije – oni koji uvek filozofiranje upućuju prema znanju – obe ove opaske nisu toliko školske koliko ih tradicija uzima na prvi pogled kao svoj institucionalni početak.
Štaviše, obe takve tvrdnje – a sličnih možemo naći kod Hegela, Ničea, sve do Hajdegera ili Deleza – ne pripadaju akademskoj doksi, već su mesta paradoksa (onog „mimo” dokse, mimo uvreženog stava ili znanja). Odnos filozofije i pesništva, mišljenja i pevanja, takođe je odnos paradoksa, a kako je paradoks figura (i mišljenja i pevanja, odnosno govorenja) kad se jedna strana značenja sažima do nestajanja, minimizuje ili negira, kako bi se druga strana podigla do smisla kao horizonta svih varijacija značenja, njegovih nijansi i potencija, pa stoga maksimizuje, augmentacijom i hibridizacijom, pevanje i mišljenje, literatura i filozofija prolazile su i prolaze kroz protivne odnose: pesništvo mora zaboraviti da misli, kako bi pevalo, a mišljenje, ono filozofsko, mora da zaboravi da peva, kako bi mislilo – filozofija i literatura su, još od Platonovog Sokrata, u „starom sporu”, „raspri”, na „razmaku”, distanci i uzajamnom isključivanju, kako je izraz iz Države (607b) – πάλαια διαφορά – naznačio. Ali izraz, mada je najviše upućivao na razlaz, svađu, neslogu, u pozadini je nagoveštavao razmak i premeštanje, pa su se pevanje i mišljenje, iako osporavajući se i između sebe i u sebi po onom što jedno čuva unutar sebe od drugoga (pevanje čuvajući nanose mišljenja, a mišljenje upućenost na govorenje čija je najveća potencija upravo pevanje), razmeštali sa svojih suprotnih strana ostajući u blizini jedno drugome. Platon je, iako za svu potonju istoriju pre svega filozof, čak onaj ko je filozofiji postavio većinu njenih temeljnih problema, i neko ko je pesnik, pisac, i može se izložiti književnom čitanju a ne samo filozofskom. Štaviše, na jednom od svojih vrhunaca, a to je njegova Gozba, on se mora i tako čitati ukoliko se želi izbeći redukcija teksta samo na stranu apstrakcije.[3]
Takođe se ovakvo razmeštanje iz daljine u blizinu pevanja i mišljenja pomaljalo i kod drugih velikih pisaca i mislilaca, kod Petronija i Apuleja, kod Dantea i Bruna, Fićina i Pika Mirandole, Erazma i Rablea: simposijastičko pozivanje jednog na drugo učinilo je od tih Gozbi literaturu koja ima u sebi i filozofske slojeve i, obratno, filozofskim motivima pružalo pesnički oblik. I antika i renesansa svedočanstva su tog susreta i ukrštanja, „ljubavi” kroz „raspru”. I to je, na korist obe strane, trajalo sve dok moderna metafizika, sa svojim varvarstvom filozofije kao „nauke”, akademskog čistunstva i profesorskog zanata, nije razdvojila pevanje od mišljenja, ukidajući vedrinu i radost ranijih plodnih susreta. Doduše, oni će se ponovo susretati, kod Paskala, Kjerkegora, Ničea, ili, na strani literature, kod Helderlina, Prusta ili Bloha, ali će ih akademska, školska upotreba opet razdvajati, iz svojih interesa i sa različitim alibijima. Treba se zato vratiti u ranije vekove kako bi se obnovila njihova međuzavisnost, kako bi se uvidela sudbinska upućenost mišljenja na jezik, bez čega ono ostaje ili nemo ili odviše brljivo u svojoj pojmovnoj monotoniji, i kako bi se govoru povratila moć smisla koju dobija s druge, navodno protivne strane, kako bi postao alosemički izraz koji uvek kaže više nego što misli ili misli drugačije nego što kaže.
Kad se ovako zalazi u istoriju koja je prošla – minula kao davno doba koje ima tek posredne veze sa sadašnjicom – pa još dugu dva ili više milenijuma, teme vremena i ponavljanja nameću se takoreći same od sebe, uz glavne linije našeg istraživanja (eros, gozba kao vrsta i sl.). U filozofiji je vreme nevoljna tema, iako neizbežna: po svojoj metafizičkoj orijentaciji na stalnost pojava uhvaćenih pojmovnim logosom, vreme sa svojom dinamikom, promenljivošću, nestalnošću izmiče pojmovno-kategorijalnom leksisu. Uz to, pokazalo se da je metafizika, kako bi filozofiji ipak nekako omogućila da se bavi problemom vremena, više nego sklona da vreme predstavi u prostornim odnosima, kao tačku, crtu, ravan, dimenziju, površinu. Obično filozofija vremena, kad je ima, počinje s Aristotelom i njegovom Fizikom. Mi smo našli da je ta tema, kao i skoro sve suštinske za metafizičku filozofiju, već načeta kod Platona, njegovim „iznenada” (εξαίφνης), upadom ili rezom u spacijalnost mišljenja bića kad se ono otvori postajanju. A nas je potom ovaj ontološki zahvat u vreme odveo u razmišljanje o vremenu ne više iz ugla metafizike, ili filozofije bića, već ka problematici temporalnosti povezanoj s govorom, pa time i pesništvom. Vreme, njegovo kretanje, njegove slike, dinamika prolaznosti igraju sasvim drugačije uloge u pevanju: ono je govorno dato u ritmovima stihova, u narativnim zapletima i raspletima, rasporedima diskursa, sudbinama likova, u figurama koje subjektivnost iznalazi za svoje oblike, a naročito u tome što, kao i uopšte pesnički diskurs, podleže neobičnim obrtima, retorizaciji i tropologizaciji vremena kad se ono, oslobođeno ontološkog pritiska metafizičke filozofije, može pojavljivati i kao povratno, odnosno kružno, ciklično, a može se i javljati u slojevima slaganim jednih preko drugih, kao slika „simultane sukcesije” – ono što će filozofija otkriti tek kasnije, najviše s Hegelovom dijalektikom, a za šta pesništvo, a onda i mišljenje koje je u savezu s pesništvom, zna već odavno, iako to ne iznosi kao temu već se njime služi za svoje potrebe. I dok se vreme govorno raslojava u literaturi, ono se pojavljuje ne samo kroz razlikovanje svojih vidova, kretnji i tokova, već se ukazuje neobičan fenomen ponavljanja koje nije više jednostrano, mehaničko, reproduktivno, već postaje produktivno i vodi invenciji. Toj temi smo otuda posvetili punu pažnju u završnim poglavljima o Šekspiru, pokazujući na primeru Hamleta rad vremena i ponavljanja.
Vreme i ponavljanje su u srži problematike odnosa antike i renesanse, odnosno dva doba u isti mah različita i slična. Renesansa je sebe oprezno nazvala „preporodom”, a prosvetiteljstvo će je takvom u celini odrediti. Bilo je to različito, a produktivno ponavljanje kao obnova antičkog misaonog i pesničkog iskustva. Pri čemu su ponavljanje i obnova antike u renesansi povukli za sobom i jedno ponavljanje nasleđa od kojeg se renesansa htela udaljiti, ili ga barem izmestiti iz središta kulture ranijeg života kao dominantu: to je teološko nasleđe srednjevekovlja. Pitanje božanstva, transcendencije, onostranog bilo je od velikog značaja i za renesansne mislioce i pisce, ali ponavljanje tog pitanja je sada iziskivalo drugačije, promenjene odgovore. Obnovljeno kao različito, pitanje je donelo različite odgovore, raspoređujući figure božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog, trajnog i prolaznog, duhovnog i telesnog kroz konstelacije s kojima je pesničko mišljenje – a renesansa je najviše jedno novo pesničko mišljenje, i na strani filozofije i na strani literature – moglo iznova računati kao na varijable za stvaranje svojih dela. To nas je ponovo vodilo motivu gozbe, simposijuma kao prepleta mišljenja i pevanja, odnosno svih dvojstava koja, umesto da ostanu suprotnosti, stupaju u saveze, u promenjene odnose „ljubavi”. Svakako u množini, jer tih relacija ima mnogo, i nikad nisu svodljivi na jedno, čak ni na sebe.
Iako je naša knjiga tehnički nastala od akademske građe, predavanja i seminara o antici i renesansi, držanih između 2001. i 2008. godine, ona je tokom redigovanja postala jedna zbirka eseja, dovoljno raznorodnih po motivima i tehnikama da prekine sa svojom školskom genezom. I kao takvu je treba gledati: ogled o vremenima koja su minula a koja ako i dalje traju u nama – ako se u nama ponavljaju – samo kroz čitanja postaju savremenost.
[1] „Baviti se filozofijom označava dvoje: ispitivati i to da li se treba baviti filozofijom, i, drugo, posvetiti se filozofskom razmatranju”. Protreptikon (Nagovor na filozofiju, sačuvan u odlomcima), b6.
[2] I. Kant: Kritik der reinen Vernunft, II, 3 („Die Architektonik der reinen Vernunft”).
[3] Navedimo niz studija koje skreću pažnju na Platona pre svega kao pisca (a ne samo filozofa u užem značenju): J. A. Arieri: Plato – The Dialogues as Drama (1991); R. Blondel: The Play of Character in Plato’s Dialogues (2002); T. C. Brickhouse, N. D. Smith: Plato’s Socrates (1994); L. Brisson: Platon. L’écrivain qui inventa la philosophie (2017); M. Finkelberg: The Gatekeeper – Narrative Voice in Plato’s Dialogues (2019); J. Gordon: Turning toward Philosophy – Literary Device and Dramatic Structure in Plato’s Dialogues (1999); R. Hunter: Plato and the Traditions of Ancient Literature – The Silent Stream (2012); C. H. Kahn: Plato and the Socratic Dialogue – The Philosophical Use of a Literary Form (1996); A. W. Nightingale: Genres in Dialogue – Plato and the Construct of Philosophy (1995); K. Sayre: Plato’s Literary Garden – How to Read a Platonic Dialogue (1995).
Novica Milić