Izgleda kao da je u toplim letnjima danima antirežimskoj štampi, ili barem njenim delovima, naročito dnevniku Danas, a u toj novini posebno pojedinim urednicama (Čongradin, Lajtner, recimo), postalo gušt da se bave propustima i nevoljama Studentskog pokreta. U Danasu to traje već neko vreme, pa ostavlja utisak kampanje. Među prvima je đonom krenuo poslanik ZLF-a R. Dinić kad je ustao protiv „slepe podrške“ studentima, jer, eto, još nisu objavili svoju izbornu listu (ovi neprestani zahtevi da se Pokret ponaša kao stranka, sa svojim predstavnicima, vrhuškom i tipom programa, ili dolazi usled neznanja ili je naprosto pokvareno). Vlastite frustracije valja istovariti po studentima, pa tako i povodom poslednje godišnjice i obeležavanja masovnog i genocidnog zločina u Srebrenici. Jer se studenti, odnosno njihov pokret, nije „izjasnio“ o tom događaju, a ni povodom batina koje je pisac Arsenijević dobio od profašističke falange kad je hteo da podseti na Srebrenicu od pre 31 godine.
Ima više razloga zašto se studenti ne izjašnjavaju o svemu i svačemu, pa ni o Srebrenici. Možda je najvažniji taj što u to vreme nisu bili ni rođeni, pa ni događaj zločina ne mogu doživeti drugačije nego preko priča, propagande i interpretacija ove ili one vrste. Možda je takođe važan razlog što se inače sećanje na Srebrenicu pojavi jednom godišnje, oko 11. jula kad se u Potočarima obeležava događaj velikog streljanja ratnih zarobljenika. Ostatak godine je Srebrenica odsutna iz medija, pa i kod onih koji s ove strane Drine podržavaju usplamtelu retoriku bošnjačkih nacionalista. Tada se kuka kako se „ne sećamo“ tog događaja, iako ih se i sami „sećaju“ tek usred leta, ritualno i prigodno.
Bošnjačka nacionalistička interpretacija masakra u Srebrenici odavno je i sama ritualna – dodatno sahranjivanje ostataka žrtava pronađenih između dva leta – a kao takva je prepuštena islamskim običajima. Ceo je događaj državno i medijski orkestriran tako da maksimizuje politički profit u korist nacionalista iz SDA. Izoštravanje tog događaja na samo nedelju-dve iz sredine jula 1995. godine, njegova dekontekstualizacija iz onog što je prethodilo masakru bošnjačkih muškaraca od strane ubilačkih odreda pod komandom Ratka Mladića, ide zajedno sa apsolutizacijom koja nalazi osnovu u teologiji žrtve kao potpuno nevine. Pa tako makar i blaže ukazivanje na kontekst – da su iz Srebrenice kao safe zone, predviđene da bude demilitarizovana, što se nije desilo, godinama bojovnici Nasera Orlića upadali u okolne srpske zajednice i ubijali koga su stigli, naročito civile – biva brzo, iz ugla apsolutizacije, proglašavano za „relativizaciju“. Takođe, ako se ukaže na politički i ideološki transfer ove teologije nevinosti – da je Srebrenica metafora ili metonimija za čitavu Bosnu, naročito za njen muslimanski deo kao nevin u ratu – pa se onda srpski „entitet“, Republika Srpska, proglašava za „genocidnu tvorevinu“ kako bi joj se osporila legitimnost, ideološka retorika, jednostrana i propagandistička, prikriva samu sebe u ime vlastite „istine“. I još jednom, usput, osudila Srbija, kriva ionako za mnogo šta, pa i za to što „Srbija većinski nikada nije prihvatila odgovornost za taj zločin“, kako veli, možda tačno, još jedan sagovornik Danasa na istu temu. Ne usuđujem se da pitam, posle svih ovih pitanja, zašto. Ipak, preuzimam odgovornost za pitanja, ne i za tuđe odgovore.
Iako odavno nije sporno šta se dogodilo sredinom jula u Srebrenici pre tri decenije, jer o tome postoje svedočenja, dokumenti i uglavnom potvrđene činjenice, Srebrenica je ostala sporna jer je sporna njena ideološka interpretacija kao „sprskog zločina“. Ona je sporna jer perpetuira mržnju. Samo sećanje na zločine obavijeno je „kulturom sećanja“ (iako sećanje može postati kultura samo kad se liši političkih i nacionalističkih resantimana, kad pamćenje izluči iz sebe zlopamćenje), a događaj vezan tumačenjem do te mere da se čini, recimo, ako neko ne upotrebi termin „genocid“ već govori samo o masovnom zločinu, bošnjački ultranacionalisti bivaju spremni da povedu novi rat oko tog izraza, a za deo političke i medijske čaršije u Beogradu sam taj izraz je šibolet ideološke korektnosti i mera moralnog čistunstva. Da diskursivni sukob interpretacija može da dovede i do stvarnih, fizičkih sukoba, za to je dokaz upravo u sećanju na ono što je prethodilo balkanskim ratovima iz devedesetih prošlog veka, a žrtva toga je sada i pisac Arsenijević. (Usput nije li on zapljunuo Studentski pokret pre samo desetak dana, po meni neopravdano.)
Malo kome pada na pamet da makar predloži da bi se obeležavanja srebreničkog ogromnog zločina moglo drugačije organizovati, a ne kao verska muslimanska i bošnjačka jednonacionalna manifestacija, već da se, u cilju pomirenja, koje se inače isprazno priziva, obe strane, i bošnjačka i srpska, jednako i zajednički poklone žrtvama, i onim pokopanim u Potočarima i onim u Bratuncu. Iako to ne deluje u ovom času verovatno, jer bi takva manifestacija zajedničkog sećanja donela stvarnu „kulturu“ mira a ne ratnih odjeka neophodnih strankama na vlasti u Sarajevu i Banja Luci, pa i Beogradu, koje još eksploatišu rat za svoje ciljeve, čini se kao da je verovatnije da se po svetu zajedno Palestinci i Jevreji, ili njihove pristalice na obe strane, zajednički mole za mir, jer se to ponegde dešava, uprkos tome što su protiv takvog zajedništva mira i izraelski cionisti i njihovi zapadni saveznici u Nemačkoj, Britaniji, Americi, gde se i policija šalje da ovakve manifestacije spreči. U Jerusalimu, pak, tako nešto je nezamislivo.
Srebrenica tako ostaje sporna usled interpretacija, visoko emocionalizovanih, pa je racionalno izjašnjavanje uveliko onemogućeno. Studentski pokret ne želi, i to je mudro, da se uključi u raspravu koja ničemu korisnom ne vodi. Vitgenštajn je, ima tome čitavo stoleće, dao nekoliko diskursivnih maksima od kojih je najpoznatija ona prva (Wovon man nicht sprechen kann, darueber muss man schweigen, „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati“), jer se u galami ne čuje glas koji bi zaista govorio, ali je ovde uputna i ona poslednja (Was man nicht zeigen kann, darueber muss man sprechen, „Što se ne može pokazati, o tome treba kazati“), ako nam je stalo da sve što se sakrilo ispod jednostranih a oprečnih interpretacija ipak učinimo vidljivim u govoru. Ali ni prvo ni poslednje neće uspeti ukoliko ostanemo u orbiti jednostranosti, maksimizacije i ideološko-medijske zaslepljenosti. Sve dotle srebrenički slučaj, izolovan od istorije i predmet manipulacija, ostaje kontroverzan. Predmet cancel medijske „kulture“ ako se ne složimo do kraja sa njenim „mišljenjem“.
Kao i slučaj Kosova, o kojem studentsko podsećanje izgleda da je izazvalo gunđanje medijske čaršije koje se ne stišava. Da bi se ostalo u tzv. zoni komfora, Kosovo treba jednostrano otpisati. Nema veze što je sasvim legitiman interes Srbije zaštita opštih ljudskih prava njene tamošnje manjine i zaštita kulturne, istorijske i verske baštine. Nije razlog za poništavanje ovih interesa neprestana manipulacija tim problemima sa obe strane, kosovske i srbijanske, jer ti problemi ostaju i važniji su danas nego juče. Studenti su rekli šta misle, iskreno pa makar i trapavo, za razliku od opozicijskih grupa kojima Kosovo služi takođe za manipulaciju. I pitanja uzajamne sigurnosti, suzbijanja kriminala, šverca droge, da ne pominjemo saradnju u oblastima od obostranog interesa, ostaju van vidokruga obe strane. (A tek da ne pominjemo povratak Srba koji su tamo živeli. Ma ni slovca o sličnom povratku Srba etnički počišćenih u Hrvatskoj, to u rečniku kvazikosmopolitske domaće čaršije ne postoji.)
Šta je motiv ove letnje kampanje antirežimske štampe protiv Studentskog pokreta, gde su i Srebrenica, i „kosovski“ memorandum, i hipotetičko kandidovanje Lompara i njegovo povlačenje za uši, i pojedinačni inače ogavni ispadi režimskog nasilja tek povodi? Verovatno predstojeći jesenji izbori u Srbiji, kako bi se umanjio uticaj studenata na ishod tih izbora i sačuvao vlastiti čaršijski uticaj, odavno isprazan i priglup. Kad dramski pisac, i izvršni direktor Mikser festivala, I. Lalić kaže: „Ali gde su naša deca? Studenti? Niko juče da se oglasi. Alibi da ‘catch all’ filozofija isključuje bilo kakvo kooptiranje sa građanskim vrednostima“, pa onda još istakne, kaže tekst u Danasu, „da će studenti od ‘catch all’ pre doći do ‘lose all’ filozofije“, ova novinarska dosetka o navodnoj i pripisanoj catch all izbornoj strategiji ovde je uparena sa jednom od krupnijih domaćih gluposti na temu filozofije („nemoj tu da mi filozofiraš!“), sve u ime dušebrižništva za studente.
U sličnom tonu nastavljaju da duvaju i kasniji sagovornici Danasa. Reditelj i nastavnik režije J. Baljak kaže: „Hajde da probamo da u ime opšteg dobra otvorimo jednu dobru raspravu. Ne koja će nas podeliti, nego nas dovesti do zajedničkog cilja“, gde ove fraze o „opštem dobru“ (čiji će ego odrediti to „opšte dobro“? ili „jednu dobru raspravu“?) nikako ne vode „zajedničkom cilju“ ukoliko služe da upravo podele a ne spoje. I njegov kolega, S. Filipović, „konstatuje da se vrtimo u krug, a niko ne priča istinu“ a on će nam, na stranici Danasa, obelodaniti („pojasniti“ u rečniku dnevnog lista) tu „istinu“ kako „su studenti pod navodnicima, jer, kako kaže, ta grupna etiketa znači i sve i ništa, a svakako ne podrazumeva realne studente koji su započeli proteste, od kojih je sad samo zanemarljiv broj prisutan u telima koja kroje političke odluke pokreta“, pa izostaje „prvoboračka“ energija, iako nedavni skup na Slaviji demantuje reditelja.
Kako god okrenuli letnja medijska kampanja svakako ne čini uslugu Studenskom pokretu, odnosno „zajedničkom cilju“ smene režima na vlasti. Kad D. Đilas na N1 podvikne kako su i režim i studenti protiv „Evrope“, i da će jedino njegova koaliciona lista biti „’ne‘ Vučić i ‘da‘ Evropa“, reč je o fragmentaciji biračkog tela, o tome da se ućari za sebe koji mandat, privilegija da se mulja i brblja, pa ovo mirne duše možemo razumeti kao „Hej, EU! Evo ja ću vam biti pristojniji kolonijalni upravnik nego ovaj sada na vlasti“.
Razbijmo, rascepkajmo, rasparčajmo celovitost antirežimskog fronta, kao da poručuju iz dana u dan raniji „Objedinjeni mediji“ (United Media), kako bi se sačuvala lična novinarska prćija a koju Vučić ipak ne dira, već im brbrljarije i odštampotine „legitimiše“ napadima iz svojih medija. Pojačajmo neizvesnost, obeshrabrimo opredeljene, omasovimo neopredeljene, ohrabrimo apstinente, vratimo se ideji „belih listića“ i bačenih glasova. Kancelujmo ih sve, te koji ne misle kao mi iz medijskih osmatračnica. Dotle, producentima N1 nikako da padne na pamet da barem malo stišaju zvučne bombe svojih breaking news, kao što ni urednicima Danasa ne smeta što su novine pretvorili u kupusaru, naročito u rubrikama „kulture“ (gde je sve više vesti iz zabave i spektakla), a Nova se drži svog tabloidnog smera jer tako valjda „narod hoće“. Srpska medijska čaršija nije manje populistička od one režimske, pa se studenti radije obaveštavaju na tzv. društvenim mrežama, svesniji da objave na Instagramu ili Fejsbuku koje bi se „izjašnjavale“ o ovom ili onom malo znače osim kad su poziv na konkretnu akciju.
I tako nam prolaze letnje vreline u očekivanju verovatnih jesenjih izbora, barem sudeći po Vučićevoj najavi isplate penzionerskih „dodataka“ sredinom septembra. Verovatno da i on i njegovi savetnici trljaju ruke od sreće gledajući kako „korisni idioti“ s druge strane podrivaju Studentski pokret i razvlače ga zbog „neizjašnjavanja“. Dotle njegove falange prebijaju ljude, što su uvežbali još prošlog leta upravo na studentima. Oficijelna opozicija je tek skoro uočila profašistički profil vlasti, ali to ne smeta čak ni ekipi oko P. Grbovića da glasa u Skupštini za zakon Milice Zavetnice. Gde će se jače susresti „građansko“ i „nacionalno“ nego na ovom primeru? Jer skupštinskoj većini ne treba glas PSG-a kako bi sprovela naumljeno, a PSG-u valjda treba da ih ipak pomenu režimski mediji u svojim izveštajima. Makar i usput. Makar i u pola zareza.
I zar onda čudi da distanca Studentskog pokreta od oficijelne opozicije ostaje da važi i da razlikuje elementarne stavove od izvikanih čaršijskih?