Donatella Di Cesare:
DVA RAZGOVORA O MIGRACIJI
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je boravila na otoku Lampedusa kako bi predstavila urgentni plan Europske unije za pomoć Italiji u suočavanju s „migrantskom krizom“. Što mislite o tome?
Donatella Di Cesare: Najprije ću reći da je Ursula von der Leyen ponizila čitavu Europu potpisavši s postfašističkom premijerkom Giorgiom Meloni memorandum u Tunisu s Kaïsom Saïedom, čija vlast i moć sada nalikuje diktaturi. Da bismo se otarasili migranata, tih suvišnih, tih odbačenih čovječanstva, spremni smo sklopiti paktove krvi – i novca – čak i s diktatorima. Kakvo licemjerje! Na Lampedusi smo svjedočili pirueti u izborne svrhe, odnosno uoči europskih izbora. Tih deset točaka koje je iznijela gospođa von der Leyen su, ako se bolje pogleda, isprazne, besmislene riječi.
Da li biste rekli da svjedočimo svojevrsnoj inverziji ranjivosti, kao da je potrebno spašavati države, a ne migrante koji umiru na moru?
Donatella Di Cesare: Istina je ono što kažete: sistematska inverzija uloga. Status žrtve je već duže vrijeme predmetom borbe u javnom prostoru, borimo se za stjecanje tog statusa, kojim tražimo priznanje i zaštitu, potražujemo veća prava, ali se borimo i za proširenje vlastite sfere. Naizgled reducirana na bespomoćnost, žrtva zapravo ima moć bez presedana. Italija, žrtva suverenog i suverenističkog resantimana (duha osvete), izigrava žrtvu migracija. Ali tu ulogu izigravaju i druge europske države. Građani se navode na uvjerenje da su izloženi ozbiljnoj opasnosti i da im je potrebna sigurnost. S druge strane, tu su migranti: beskrajni redovi, okupljeni u takozvanim „prihvatnim” centrima nakon dolaska. Slike su uvijek iste: prikazuju anonimnu, nerazgovijetnu i mračnu masu. Kamera se rijetko zadržava na njihovu licu. Užasnute oči, suze ne prelaze preko ekrana. Ovoj situaciji pridonose i riječi koje u medijima i političkim govorima prate ove slike: „pritisak migranata”, „priliv ljudi”, „invazija ilegalnih imigranata”…
Kako biste okarakterizirali migracijsku politiku Europske unije?
Donatella Di Cesare: Europska migracijska politika sada slijedi logiku imuniteta. Sama demokracija, umjesto da zahtijeva participaciju, usmjerava se na zaštitu. Iskorištavanje prednosti demokracije ne znači ništa drugo nego pridobivanje sve više koristi isključivo od prava, zaštite, obrane. Ali što se događa vani? S onu stranu granica? Stanje imuniteta rezervirano je za jedne, za zaštićene, a uskraćeno je drugima, izloženima, izopćenima, napuštenima. Raskorak je svakim danom sve veći. Na periferijama siromaštva, u predgrađima malodušja, u beskrajnom zaleđu gdje preživljavaju suvišni, zatočeni u logore, parkirani u urbanim prazninama, bačeni poput smeća, sistem jamstava i osiguranja ne funkcionira. Ali ondje gdje postoji imunitet, nema zajednice. Biti imuniziran znači biti izuzet, oslobođen od obaveza, ograničenja. Suprotnost imunitetu je zajednica, koja ukazuje na uzajamno zalaganje spram drugog (un engagement partagé envers l’autre). Zato je zajednica otvorena, ne može se predstavljati kao sebi identična tvrđava, zatvorena, utemeljena samo na ligaturi straha.
U slučaju Italije, da li je izbor Giorgie Meloni naglasio imunološki karakter migracijskih politika?
Donatella Di Cesare: Obično preuzimam razliku koju je napravio povjesničar Enzo Traverso između neofašista, nostalgičara za Mussolinijem, i postfašista, onih koji nažalost danas vladaju Italijom. Ne poričući prošlost, stranka Giorgie Meloni svojevrsni je ažurirani laboratorij europske desnice koji eksperimentira s atlantističkom i ratobornom (belicističkom) vanjskom politikom te tribalnom i zavjereničkom unutarnjom politikom u ime etno-egoističnog povlačenja i uzmaknuća, suverenističke regresije i ksenofobije Države. Za migrante se kaže da su uzrokom svih naših zala, počevši navodno od „etničke zamjene” koja se upravo stvara. Zbog toga se mogu dopustiti najopakije i najperverznije mjere, poput logora za interniranje koje danas gradi cijeli svijet. No, pogođene su i nevladine organizacije, kojima nove uredbe onemogućuju da spašavaju živote migranata na moru.
Ljetos se raspravljalo o predloženoj europskoj reformi prava na azil, koja posebno predviđa eksteritorijalizaciju zahtjeva za azil. Što to znači ?
Donatella Di Cesare: Diljem Europe migracijska politika postaje sve oštrija i diskriminatornija, ali i sve licemjernija. Ukrajinske izbjeglice bile su dočekane i prihvaćene iz dana u dan, uz nagle izmjene zakona. Vrlo dobro! Ali to nije slučaj sa Sirijcima, Afganistancima, onima koji jednostavno imaju tamniju put, koji su siromašniji ili koji se smatraju kulturno drugačijima. Ovo je za mene očito rasizam. Nema europske države koja ne pokušava podići zidove, nasilno potisnuti migrante. Potonji se moraju držati podalje, ne pojavljivati se, nije važno po koju cijenu – čak i po cijenu suradnje s najgnusnijim libijskim bandama. I bojim se da će se ta politika nastaviti. Jer to je cilj eksternalizacije obrade zahtjeva za azil.
„Apsolutna gostoljubivost zahtijeva da svoj dom […] otvorim apsolutnom, nepoznatom, anonimnom drugom”, piše Jacques Derrida. Nastojeći odmah identificirati migrante, ne onemogućavamo li bilo kakvu autentičnu gestu dobrodošlice?
Donatella Di Cesare: Pokušaj identificiranja i selekcioniranja od samog početka već je uskraćivanje gostoprimstva. To je odmah svesti drugost drugoga na određene kriterije, na naše kriterije. Ako termin „izbjeglica” gotovo odgovara obliku iskupljenja, pojam „migrant” je granična oznaka, postavljena da imobilizira one koji pretendiraju da slobodno koriste svoje pravo kretanja. Imena jačaju dobru savjest vlasti koja, pribjegavajući naizgled neutralnom načelu odabira, zapravo sprovodi biopolitičku moć. Termin „migrant” ne odgovara, kao ni pojam „izbjeglica”, pravnoj kategoriji. Već odavno poprima zabrinjavajuće i pejorativne aspekte. Kao figura tranzita, fluidne i nestabilne prisutnosti u svijetu, migrant se smatra nekontrolabilnim, nevidljivim, neuhvatljivim. Upravo ga nemogućnost definiranja izlaže sumnji i gura natrag u čekanje. Čak je i Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice dugo govorio o „mješovitim tokovima“ za označavanje dolaska migranata koji bježe od rata, nasilja i gladi. Tko danas može stvarno razlikovati te uzroke, koji su uvijek pomiješani? Ova formula dopušta nemogućnost primjene starih i krutih kategorija za selekcioniranje dobrog i lošeg migranta.
Dakle, po Vašem mišljenju, ne postoji razlika između politički progonjenih i ekonomskih migranata?
Donatella Di Cesare: To bi bilo jednako tvrdnji da osiromašenje cijelih kontinenata nema političkih uzroka. Globalni građanski rat ne vodi se samo bombama. Eksploatacija, financijske krize, bijeg kapitala, korupcija, ekološke katastrofe i fundamentalizam nisu manje relevantni motivi od osobnih prijetnji, mučenja i pritvora. Ovaj antihistorijski kriterij jedino se održava logikom selekcije i politikom odbijanja.
Europa je u velikoj mjeri nasljednica starog Rima, koji se temeljio na otvorenijem modelu u pogledu putovanja i uključivanja drugih. Jesu li politike koje su trenutno na snazi izdaja same ideje Europe?
Donatella Di Cesare: Prije samo nekoliko godina nisam mogla ni zamisliti današnju Europu. Ovdje također ne zaboravljam lekciju Jacquesa Derride koji je govorio o „drugom smjeru” ili „drugom rtu“ (l’autre cup) kako bi označio Europu kao misleću glavu, nasljednicu duge tradicije. Rim, kojega je Europa doista baštinica, mogao bi nas danas inspirirati, jer tamo su svi dobili državljanstvo. Naravno, to nije bila čista velikodušnost, već lukav ekspanzionizam. Međutim, po prvi put je zakonito državljanstvo odvojeno od rođenja, a posebno od prebivališta, rezidencije. Bio je to prijelomni trenutak koji se dogodio Karakalinim ediktom 212. godine. Svatko tko je došao iz Galije ili Palestine bio je rimski građanin. Pavao iz Tarza [sveti Pavao] bio je rimski građanin. Današnja Europa daleko je od toga.
Neki europski čelnici promiču sve strožu kontrolu granica u ime obrane judeo-kršćanskog nasljeđa Europe. Smatrate li ovaj argument prihvatljivim?
Donatella Di Cesare: Moja knjiga Stranci rezidenti. Filozofija migracije (Stranieri residenti. Una filosofia della migrazione) pokušaj je dekonstrukcije ne samo suvereniteta, nego i vrlo moćnog mita o autohtonosti koji još uvijek uživa određenu vjerodostojnost, unatoč svojim najrazornijim učincima, osobito za vrijeme perioda nacionalsocijalizma. Grčka riječ αὐτόχθων doslovno znači „isto“ i „tlo“: autohtoni građanin je onaj koji je rođen na određenom ograničenom teritoriju i koji potječe od roditelja koji su i sami rođeni na tom tlu. Su-pripadanje sebi i mjestu još je uvijek prisutno, u različitim oblicima, u aktualnoj politici. Ukorijenjena je ideja da je građanin vlasnik dijela nacionalnog teritorija, da je samim tim suveren i da ima pravo odbaciti one koji nisu domaći. Sve dok o životu razmišljamo kao o sinonimu za imati, a ne za biti ili egzistirati, razmišljanje o zajedničkom obitavanju s drugima, kohabitaciji s drugima ostat će nerješiv izazov. Zbog toga sam, osim Rima, istražila i model biblijskog grada, te vrlo zanimljivu, amblemsku figuru ger-a (גָּר), riječi koja znači stranac, ali i onaj koji obitava. Ukratko, „stranac rezident“. Obitavati ne znači učvrstiti se, postati jedno sa zemljom. Onaj koji pokazuje put jest taj stranac rezident koji obitava u brazdi odvajanja od zemlje, prepoznate ili priznate kao neprisvojive, kao zemlje koja se ne može oteti, stranac rezident koji obitava u povezanosti s građaninom koji se, kad bude na njemu red, otkriva kao stranac rezident. U Gradu stranaca državljanstvo koincidira s gostoprimstvom.
Papa Frane često govori o pitanju migracija, a nedavno ponovno u Marseilleu. Pomaže li njegova riječ obnoviti narušen osjećaj gostoprimstva?
Donatella Di Cesare: Bila sam jako dirnuta Papinim posjetom Marseilleu, velikom i lijepom gradu, tako znakovito povezanom s poviješću migracija. Razmišljam o tragičnim događajima 20. stoljeća, o izbjeglicama koje su pokušale pobjeći pred nacistima. Ne mogu a da ne pomislim i na Hannah Arendt, a posebno na Waltera Benjamina, koji nikada nije želio napustiti Europu – za njega je Amerika bila drugi planet – i koji na kraju nije uspio. Trenutačno se Frane jedini jasno izražava. Izjavio je da je blokiranje spašavanja migranata brodovima nevladinih organizacija “gesta mržnje prerušena u administrativnu ravnotežu”. Ne može se biti izravniji. Zbog toga je napadnut i izoliran. Ali za veliki broj ljudi on predstavlja čvrstu referentnu točku u pustoši politike koja ne uspijeva artikulirati alternativnu viziju migracija.
Što danas predstavlja Lampedusa?
Donatella Di Cesare: Lampedusa je južnije od Tunisa, južnije od Alžira. S geografske točke gledišta, otok ne bi trebao biti talijanski teritorij jer se nalazi na afričkoj ploči. Udaljenosti govore same za sebe: od Sicilije je udaljen 205 kilometara, od Tunisa 113 kilometara. Ime dolazi od korijena koji znači “svjetlo”, “vatra”. Svijetli otok, topli otok, između nazubljenih litica, dubokih uvala. Najvažnije mjesto je svjetionik Cape Grecale. Godinama je, od prvog iskrcavanja u oktobru 1992., usmjeravao rutu migranata. Kad ga vide u daljini, znaju da je talijanska obala udaljena samo nekoliko hvati. Svjetionik Cape Grecale suvremena je verzija europskog kipa slobode, bez lica i bez sjećanja, znak nade, dobrodošlice. Godinama je već Lampedusa napuštena, izolirana – više je nego ikad otok. Upravo na tom namjernom, a ne slučajnom napuštanju temelji se europska migracijska politika. Kojoj granici odgovara naziv Lampedusa? Sada je to naziv za liniju obrane, utvrdu, rov. Lampedusa je predstraža u kojoj Europa, nakon što je obalne nacije pretvorila u graničare, vodi svoj latentni rat protiv migranata. Ali otok je i mjesto iskrcaja humanitarnih brodova koji prkose granicama kako bi spasili živote i visoko nosili zastavu gostoprimstva.
Donatella Di Cesare, „La politique migratoire européenne suit désormais la logique de l’immunité”, Philosophie Magazine, 27.9. 2023.
Razgovarao Octave Larmagnac-Matheron
Preveo s francuskog Mario Kopić
***
Evropska unija planira reformu azila, što za talijansku filozofkinju Donatellu Di Cesare nije samo izdaja evropske ideje, nego i nastavljanje ideologije krvi i tla. Umjesto politike nacionalnog suvereniteta, filozofkinja poziva na novo mišljenje građanstva. O mogućnostima takve promjene razgovarali smo s njom u Istraživačkom institutu za filozofiju u Hannoveru.
Gospođo Di Cesare, posljednjih nekoliko tjedana obilježeno je raspravom o reformi azila u Evropskoj uniji. Zajedničko pregovaračko stajalište država EU navodi da se zahtjevi za azil trebaju provjeravati već na evropskim vanjskim granicama i procesuirati po ubrzanom postupku. Za vrijeme pregleda migranti moraju ostati pod uvjetima sličnim pritvoru u strogo kontroliranim tranzitnim zonama kako bi odatle bili odvedeni izravno u evropske zemlje primateljice ili u svoje zemlje podrijetla ili treće zemlje klasificirane kao sigurne. Što mislite o ovoj ideji?
Planirane promjene su bruka i sramota. Nevjerojatno je da većina sudionika političke i javne rasprave smatra da bi nakon reforme bolje funkcioniralo. Ignoriraju činjenicu da te mjere ne samo da ozbiljno dovode u pitanje ljudska prava, nego i potkopavaju evropsku ideju. Reforme su izraz imunitarne politike koja već dulje vrijeme određuje pitanja migracija. Ta se politika isključivo bavi zaštitom građana i temelji se na mitu o etničkom integritetu i identitetu evropskih nacionalnih država. Umjesto demokratskih načela, pri kojima su dotični uključeni u procese odlučivanja, politika se vodi policijskim praksama kontrole, nadzora i pritvora. Ništa to ne otkriva jasnije od plana za postavljanje migracijskih centara izvan evropskih granica. Tu se migranti dijele na ljude čija se radna snaga može iskorištavati i ljude koji su proglašeni tehnološkim viškom i osuđeni na nevidljiv i bespravan život.
Kako bi trebala izgledati bolja migracijska politika?
Umjesto shvaćanja migracije kao remećenje poretka, važno ju je vidjeti kao chance (sreću i priliku). Ali ne mislim to u ekonomskom smislu kao radnu snagu. Umjesto toga, migracija nam nudi priliku da kritički propitamo dvije bitne točke našeg političkog samorazumijevanja. Prvo, migracija dovodi u pitanje suvereno pravo države da odbija ljude. Više je nego upitno imamo li u globaliziranom svijetu pravo odbijati ljude i odlučivati s kim želimo živjeti, a s kim ne. Drugo, moramo biti svjesni da migracijska politika podrazumijeva i unutarnju političku dimenziju. Pretpostavljeno samoodređenje naroda, koje određuje migracijsku politiku, oblikovano je idejom nacionalnog identiteta i integriteta kao i mitom da su građani jedne države ujedno i vlasnici nacionalnog teritorija. Ovakvo mišljenje ne samo da dovodi do odbijanja migranata, nego također stvara i jača desničarsku radikalnu politiku. Nije slučajnost da u Italiji imamo postfašističku vladu, nego naposljetku naličje moderne migracijske politike, koja se ispostavlja kao nastavljanje ideologije krvi i tla.
U svojoj knjizi „Filozofija migracije“ iznijeli ste tezu: da bismo promišljali migraciju, moramo smisliti novi koncept države izvan nacionalnog suvereniteta. Zašto je potrebno misliti izvan nacionalne države?
Koncept nacije vrlo je opasan i sve samo ne neutralan. Danas se koristi kao predpolitički, kvaziprirodni pojam na kojem se temelji naša politika, ali koji sam po sebi ne smije biti predmetom rasprave. Etimološki riječ nacija dolazi od latinskog „nascere“, što se može prevesti kao „rađanje“. Za pojam nacije ključan je koncept rođenja. Punopravnim dijelom nacije smatraju se samo oni koji su sami i čiji su preci rođeni na nacionalnom teritoriju. Ovo ne uključuje samo privilegije i prava; njihovo pravo na egzistiranje (Daseinsberechtigung) unutar teritorija također se ne dovodi u pitanje. Napose u migracijskoj politici opetovano možemo uočiti svođenje demosa na ethnos pod imenom nacije. „Nacija“ tada predstavlja etnički homogeno narodno tijelo i kao takva određuje migracijsku politiku kroz odbacivanje i nasilje. Zbog ovih implikacija, predpolitički koncept nacije mora se dovesti u pitanje u današnjoj politici. Demos nije ethnos i demokracija nije etnokracija. To je popraćeno i radikalnim propitivanjem države.
U čemu je problem s državom?
Problem s državom je što, sasvim etimološki gledano, „drži“. Iz perspektive države, svaka migracija – koja dolazi od lutanja („migrare“) – neizbježno je anomalija. Svaki državocentrični poredak je, opet u etimološkom smislu, svagda već način diskriminacije. Riječ dolazi od discriminare, što u prevodu znači odvojiti, izlučiti, razgraničiti ili razlikovati. Budući da država ovisi o krutim granicama, ona neprestano vrši diskriminatornu gestu uključivanja i isključivanja. S obzirom na stradanja koja iz toga proishode, neodložno je potrebno razmišljati o drugim oblicima zajedničkog života koji nisu povezani s logikom teritorijalnog suvereniteta.
Netko bi mogao uzvratiti da je razgraničenje neophodno za sigurnost našeg blagostanja i naših društvenih sustava. Kako odgovarate na takve stavove?
U zapadnim demokracijama ljudi se ponašaju kao da je blagostanje proizvod njihovih vlastitih napora. Naličje ovog ponosa jest da se na migrante – a posebno na takozvane ekonomske migrante, shvaćene kao „lažne“ izbjeglice – gleda kao na kradljivce našeg blagostanja. To je široki konsenzus. Čak i vrlo otvoreni i demokratski ljudi koji prihvaćaju političke izbjeglice zalažu se za odbijanje ekonomskih izbjeglica kako bismo osigurali svoje blagostanje. Za mene je ovakav stav izraz šovinizma blagostanja.
Zašto?
Ovakvo promatranje situacije apstrahira od ekonomskog i političkog konteksta globaliziranog svijeta u kojem živimo. Zaboravlja se da je naše blagostanje velikim dijelom izgrađeno na leđima drugih. Činjenica da si svatko u ekonomski bogatim zemljama, na primjer, uvijek može priuštiti novu odjeću ima veze s činjenicom da tu robu uvozimo iz ekonomski siromašnih zemalja kao što su Bangladeš ili Indija, gdje je proizvode prezaposlene žene i djeca, koji rade u užasnim proizvodnim uvjetima za mizernu plaću. Ili razmislite o novcu koji zarađujemo izvozom oružja. Ukratko: naše blagostanje počiva na praksama koje uzrokuju migraciju. Klasna borba između kapitalista i radnika je u posljednjem stoljeću zadobila globalnu dimenziju.
Ako ste za prevladavanje nacionalne države, zagovarate li kozmopolitsko rješenje?
Ne, apsolutno ne.
Zašto ne? I kozmopolitizam se zalaže za jednu nadnacionalnu politiku.
Kozmopolitska perspektiva je perspektiva koja ostaje zatočena u horizont liberalizma. On gleda samo na slobodu kretanja ljudi. Ali ne radi se o tome da ljudi mogu slobodno cirkulirati poput robe. Ljudi uglavnom migriraju jer ih na to prisiljavaju izvanjski uvjeti. Napuštaju rodno mjesto u nadi da će bez straha započeti novi život i biti prihvaćeni u novu zajednicu. Umjesto da se usredotočimo na slobodu kretanja, moramo se usredotočiti na prihvaćanje svih ljudi u zajednice. To nužno zahtijeva novi koncept građanstva.
Kako bi mogao izgledati takav novi koncept građanstva?
Kako bih odgovorila na ovo pitanje, u svojoj sam knjizi promotrila tri historijska oblika građanstva: drevnu Atenu, Rim i Jeruzalem. Razmatranje najprije razjašnjava naizgled očitu, ali često zaboravljenu točku da je koncept građanstva historijski kontingentan i stoga također promjenjiv. Razmatrajući tri različita koncepta, vodila sam se pitanjem kakvu je ulogu imao stranac u tim gradovima. U Ateni, rodnom mjestu demokracije, prevladavala je predstava autohtonosti koju je skovao Platon. Prema tome, stanovnici nekog područja su potomci zemlje. Građanin je bio samo onaj tko se u nekom mjestu rodio i tu ostao do kraja života. Shodno tome, stranci nisu bili priznati kao građani. Ideologija krvi i tla nacionalsocijalista može se shvatiti kao ekstremna realizacija autohtonosti u moderno doba. Rim je svojevrsni protuprimjer. To se vidi već po osnutku grada. Bez obzira koji od bezbrojnih mitova ispitujete, Rim je osnovao stranac. Isto tako, Rim nije ostao unutar svojih granica, nego je bio stalno rastuće carstvo. Za razliku od Atene, građanstvo nije bilo ekskluzivno, nego namijenjeno svima koji su bili dio carstva. U usporedbi s današnjom, rimska ideja građanstva bila je mnogo otvorenija.
Ali nisu li i Rimljani uništavali sve koji im se nisu pokoravali?
To stoji, ali većina pokorenih naroda bila je integrirana u narodno tijelo.
A u Jeruzalemu?
U Jeruzalemu je figura stranca igrala ključnu ulogu u društvenom samorazumijevanju. Riječ ger, koja na hebrejskom znači stranac i dolazi od glagola gur, što u prevodu znači obitavati, odnosi se na ideju stranog obitavanja (Fremdwohnen). Jeruzalem je zamišljen kao grad koji ne isključuje strance, nego ih prima u svoju sredinu. Prisutnost stranca stalno propituje građanina koji živi i, u duhu Biblije, podsjeća ga da je on samo gost na zemlji i da nije vlasnik mjesta u kojem živi. I građani i „ger“ su nastanjeni stranci (ansässige Fremde).
Kako se pojam „ger“ razlikuje od ostalih pojmova stranog?
Za razliku od drugih pojmova, veza između „stranog“ i „obitavanja“ snažno je naglašena u figuri „ger“. Čovjek svagda obitava u inostranstvu i nikad nije povezan sa zemljom, svagda je podstanar, nikada vlasnik. U pojam građanstva svagda je upisana stranost (Fremdheit). Time se gubi svaka gesta gostoprimstva. Jer ako ste i sami stranac, pogrešno bi bilo reći da ljubazno prihvaćate druge strance. Biti stranac dio je nečije osobnosti. Drugi se ne vidi kao granica vlastitosti (Selbst), nego je vlastita osobnost svagda već konstituirana od drugoga. Dakle, drugi je dio mene.
Što to u konačnici znači za koncept građanstva?
Moramo razdvojiti koncept građanstva od kontinuiteta prošlog stoljeća kada se povezivao s teritorijalnim vlasništvom. Jedno mjesto se više ne može shvatiti kao nešto što treba prisvojiti. O građanstvu moramo misliti kao o stranosti. To nužno ide ruku pod ruku s drugačijim konceptom obitavanja.
Na koji način?
Danas obitavanje shvaćamo u smislu imati i posjedovati. Umjesto toga, trebali bismo početi shvaćati obitavanje u smislu egzistirajućeg bivstvovanja. Bivstvovanje, shvaćeno kao egzistiranje, sprovodi pokret izlaženja u etimološkom smislu latinske riječi „exsistere”. Egzistirati znači izaći iz sebe. To se događa kroz drugoga. Umjesto egzistira danas se više inzistira. Ti ostani sam sa sobom. Depresija i rezignacija, koje se obično shvaćaju patološki, mogu se shvatiti i filozofski, naime kao posljedica povlačenja u sebe (Folge des Sich-auf-sich-selbst-Zurückziehens). Ustrajna ili inzistentna vlastitost je zatvorena i vazda zabrinuta za sebe i za mjesto svog posjeda. Umjesto biti-sa (Mitsein), naše društvo karakterizira biti-za-sebe (Für-sich-Sein).
Što slijedi iz ove promjene pogleda?
Politička dimenzija povezana je s tim egzistencijalnim shvaćanjem obitavanja. Obitavanje tada više neće biti shvaćeno kao stvar pojedinca, nego uvijek kao zajedničko obitavanje. Umjesto stalne rezignacije, stalnog gledanja u sebe i mjesto koje posjedujete, važno je izaći iz sebe i vidjeti druge kao svoj dom (Zuhause). Egzil i dijaspora paradigmatični su za takvo kretanje izlaženje (Herausstreten): oni su oslobađanje od prirodne atribucije (Zuweisung) mjesta.
Što mislite kad kažete da smo svi stranci?
Metafora korijena često se koristi u diskursu o migracijama. U tom smislu migranti su bez korijena. Ali to je lažna predstava. Ljudi nisu drveće i ne mogu biti ukorijenjeni ni u jednoj zemlji. Umjesto toga, naše bivstvovanje karakterizira kretanje, a ne mirovanje – posebno u globaliziranom svijetu. Reći da je dijasporizacija paradigmatična za naše bivstvovanje znači da se vlastitost (Selbst) više ne identificira ili ne može identificirati s mjestom.
Ali mnogi ljudi, uključujući mnoge migrante, traže mjesto gdje će se nastaniti i pustiti korijenje. Zašto je ovo pogrešno?
Ideja o prisvajanju mjesta uvijek je povezana sa slikom korijena. Ovdje živim, pustio sam korijene i zato sam ja vlasnik zemlje koji odlučuje tko ovdje može ostati, a tko ne. Moramo prestati povezivati našu političku egzistenciju s mjestom. Umjesto toga, fokus bi trebao biti na prihvaćanju. Biti kod kuće ne znači biti vezan za mjesto, već je to odnos s drugima. U duhu Hannah Arendt, mi smo bez doma ili svijeta ako nismo prihvaćeni ni u jednu zajednicu. Izbjeglice se – kao što Arendt zna iz vlastitog iskustva – ne osjećaju prihvaćenima, osjećaju se neprihvaćenima i u konačnici suvišnima. Ali ne zato što nisu mogli pustiti korijenje, nego zato što su drugima nevidljivi. Izbjeglice su ljudi koji za druge u osnovi ne postoje. Oni više ne dijele svijet s drugima i u tom smislu su bez svijeta.
S jedne strane, kažete da logike nacionalne suverenosti treba odbaciti zbog njihovih isključivih učinaka. Ujedno se zalažete za ljudska prava, koja, međutim, da bi se ostvarila, trebaju nekoga tko će ih provoditi, dakle suverena. Kako se nositi s tom kontradikcijom?
To je veliki paradoks našeg svijeta i naših demokracija, koji ne smijemo ignorirati. U vrijeme Francuske revolucije, kada su nastale prve nacionalne demokracije i kada su proglašena ljudska prava, ova kontradikcija između ljudskih i građanskih prava još nije bila toliko prisutna. Zbog globaliziranog svijeta stvari su danas drugačije, što nam predstavlja ogromne probleme. Kada se danas govori o pravima, uglavnom se misli na građanska prava. No, ključno pitanje, koje je i Arendt postavila, jest što su ljudska prava. Koja su prava onih koji su lišeni građanskih prava i bačeni natrag u goli život, kako to kaže Giorgio Agamben?
A koja su to ljudska prava?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo promijeniti perspektivu, s perspektive građana koji uvijek žele biti zaštićeni i dio su državocentričnog poretka, na onu isključenih. Moramo razmisliti o njihovoj sudbini i shvatiti što znači, na primjer, biti izbjeglica u izbjegličkom kampu u Libiji, gdje ponekad čak ni organizacije za humanitarnu pomoć nemaju pristup. Važno je razumjeti specifičnu patnju ljudi koji su tamo godinama zatočeni. Ne samo da nemaju slobodu kretanja, nego su osuđeni na nevidljivost i podvrgnuti svim oblicima nasilja. Zakon koji djeluje iz ove perspektive i koji bi mogao biti odlučujući za novi politički ustav jest takozvani ius migrandi.
Što možemo podrazumijevati pod ovim?
Ius migrandi (pravo na migraciju) zahtijeva politiku prihvaćanja (Politik der Aufnahme). Ali ne na segregacijski način postojeće politike: ni centriranje izbjeglica u kampove ni zahtjev za integracijom ne pokazuju se kao prikladno sredstvo.
Što nije u redu s integracijom?
Integracija je riječ moći (Machtwort) – to je riječ koja potječe od moći, koju koriste moćni. Zalaže se za logiku koja u strancu stalno vidi potencijalnu opasnost i u kojoj stranac nije prihvaćen u svom identitetu.
Zar zakon ipak ne treba nekoga tko će ga provoditi? Ne bi li to opet bila država?
Ne ako se Evropa uspostavi kao nadnacionalni oblik.
Ali ne prebacuje li se time problem jednostavno na vanjske granice Evrope? U konačnici, ujedinjena Evropa – slično SAD-u – funkcionira po logici nacionalnog suvereniteta. To je upravo ono što vidite na vanjskim granicama Evropske unije.
Ako razmišljate o Evropi ovom logikom, u pravu ste. Ali da to ne mora biti tako, pokazuje nam evropska povijest. Za evropske zemlje okupiti se nakon užasa Drugog svjetskog rata i reći da trebaju izgraditi zajedničku Evropu koja više nije oblikovana nacionalnim vlastitim interesom bilo je gotovo utopija u to vrijeme. Unatoč tome, projekt je uspješno nastavljen i politički i intelektualno. Pokušalo se, poput Jacquesa Derride u njegovoj knjizi Drugi rt (L’autre cap) razmišljati o Evropi bez granica. Kao što pokazuje Schengenski sporazum iz 1985., ljudi tada nisu samo sanjali, nego su i djelovali. Ali barem 30 godina mi smo prestali ići tim putem. Ovo je bjelodano regresija. Evropa se ponovno mora vidjeti kao politički laboratorij u kojem se uvježbava jedinstvo različitosti i eksperimentira s novim političkim oblicima, koji se najposlije mogu uspostaviti i izvan Evropske Unije.
Što možemo učiniti u realpolitici da krenemo tim putem?
Na unutarnjopolitičkom planu to znači nadilaziti vlastite interese pojedinačnih država i djelovati nadnacionalno. U vrlo praktičnom smislu, moglo bi se, na primjer, razviti evropsko građanstvo s evropskim pasošem. Zašto to još ne postoji? Zašto se pasoš ne može odvojiti od nacionalne države? Time bi se olakšao raspored migranata i spriječilo ponavljanje najmračnije prošlosti. Što se tiče vanjske politike, također je važno uspostaviti odnos s afričkim zemljama na ravnopravnoj osnovi bez ikakve hegemonije i izrabljivanja. To je jedini način da se realizira odgovarajuća migracijska politika. Ali najvažnije je da Evropa sebe ne shvaća kao hipernacionalnu državu. Politici puštanja da ljudi umru, mučenju i nasilju mora doći kraj.
Razgovarao Friedrich Weißbach
Donatella Di Cesare, Wir müssen Bürgerschaft als Fremdheit denken, Philosophie Magazin, 3. 8. 2023.
S njemačkog preveo Mario Kopić
